Igor Mandić o srpskim piscima

Kritičarski selebriti Igor Mandić ponovo je među nama, a ako je suditi po njegovoj knjizi „Kaj ste pisali bre? Šta ste napisali bre?”, koju je objavio „Službeni glasnik” u kolekciji „Veze”, ovaj poznati hrvatski kritičar i novinar u srpskoj kulturnoj sredini bio je prisutniji nego što se naizgled čini. Naime, Mandić je u ovoj zbirci kritika i eseja sabrao čak 150 tekstova o poznatim i manje poznatim delima srpske proze, poezije, kritike i publicistike, od 1959. do 1989. godine.

Ovo je najuzbudljivija i najsveobuhvatnija kritička knjiga o srpskoj književnosti druge polovine dvadesetog veka, kažu u „Službenom glasniku”, a slično su se na sajamskom štandu ovog vrsnog izdavača izjasnili Velimir Visković, Mihajlo Pantić i Teofil Pančić. Prema njihovim rečima, Mandić je čovek koji se nikada nije ustezao da jasno izrazi svoje stavove, uprkos vladajućoj političkoj klimi ili opšteprihvaćenom mišljenju, kritičar koji se i u vreme ratova devedesetih pozitivno izjašnjavao o srpskoj kulturi, nepokolebljiv i dosledan.

Ovoj promociji prisustvovao je i akademik Dobrica Ćosić, kome su, pored Mihajla Pantića, takođe posvećeni neki od Mandićevih eseja.

– Kao mlad kritičar, negativno sam se odredio prema Igoru Mandiću zbog toga što je kritikovao hrvatske fantastičare, kojima sam pripadao. Međutim, ubrzo sam uvideo da je Mandić bio jači što su ga više mrzeli i osporavali, a nikada nije tajio sklonost prema srpskoj kulturi. Ni kasnije nije dopuštao da rat i mržnja preplave njegovo pisanje i nastavio je da se pojavljuje u srpskim medijima – rekao je Velimir Visković, dodajući da ova knjiga pokazuje raznolika Mandićeva interesovanja, za pisce najrazličitijih poetika, počev od Kiša, Miodraga Bulatovića, do Kapora i Dobrice Ćosića.

Na stasavanje uz tekstove Igora Mandića, koji je pisao komunikativne kritike, dočaravajući komplementarnost i antagonizam balkanskog prostora, kao i jedinstvenost njegovog jezika, podsetili su Pantić i Pančić.

„Mnogi pisci biće upamćeni samo po tome što je Igor Mandić o njima pisao”, zaključio je Pantić.

Kozerski se osmehujući na pohvale sagovornika, i pomalo autoironijski, Igor Mandić je „štos” naslov svoje knjige objasnio potrebom da je spase od zaborava:

– Želim svoju dosadnu knjižurinu da spasem od zaborava, zato sam joj dao kajkavsko-štokavski naslov. Zamislite samo kako bi zamorno zvučao naziv: Kritike Igora Mandića. Međutim, ova knjiga pokazuje nešto što se dešava jednom u sto godina, da se od smrti A. G. Matoša ponovo pojavio hrvatski pisac koji srpsku književnost ne smatra nečim odvojenim. U to sam uložio čitav svoj život.