NESREĆA JE DAROVITA

Glavni naslov na prvoj strani "Kurira" glasi: "Legijin kraj". Pošto nije pod navodnicima, u prvi mah se ne vidi da je reč o knjizi koja se zove "Kraj", što postaje jasno tek iz podnaslova. Takođe postaje jasno da nikome nije kraj, pa ni Legiji, već je reč o delu Novog Beograda u kojem je dotični odrastao. Novobeogradski kraj. Istovremeno saznajemo da uskoro možemo očekivati i sabrana dela ovog pisca za kojeg izdavač tvrdi da je najtiražniji u Srbiji. Peta mu je knjiga.

Nije jedinstven slučaj da iz zatvora potiču veoma prodavane knjige. Jedna od prvih je osuđenika na smrt (pogubljen 2. maja 1960), Amerikanca Karla Česmena. I Hitler je "Maj kampf" ("Moja borba") napisao u zatvoru. U tvrđavi Landsberg, uz pomoć Rudolfa Hesa. (Priča se da i Legiji neko sastavlja rukopise. Za pare. A Hese je radio iz ubeđenja. Za veće pare.)

Milovan Danojlić u "Ličnim stvarima" piše:

"Ubica Karel Česmen, ili sezonski radnik Anatolij Marčenko, pokupljen u raciji posle kafanske tuče, ostavili su ispovesti kojima su iskupili svoj boravak na zemlji. Irski pobunjenici su, umirući u štrajku glađu pod vladavinom gđe Tačer, pisali sonete. Nesreća je darovita, a očajanje veliki majstor stila. Od Dostojevskog do Solženjicina, od Ženea do Pekića, tamnice se potvrđuju kao porodilišta jakih književnih talenata. Jeste, dar se dobija s rođenjem, ali, on se i rađa pod pritiskom viđenog i doživljenog. Na drugoj strani, urođeni dar se, zbog šurovanja sa niskošću i sa zlom, može umanjiti, pa i izgubiti. U tamnici se čoveku otvaraju oči za punu istinu postojanja, a književnost je, u izvesnom smislu, i to: vizija drukčije otvorenih očiju..."

Danica Drašković, supruga političara i pisca Vuka Draškovića ne misli tako. Pitana da li je pročitala neku Legijinu knjigu, izjavila je:

"Naravno da nisam pročitala nijednu knjigu (misli se na Legijine, prim. S. S.). Sve te knjige su smeće, kao i on. O čemu može da piše čovek ubica, čovek zlikovac, čovek koji je samo razmišljao kako će da otme i ubije. Čovek je potpuno neobrazovan, na ivici idiotizma, zlikovac... To je ismevanje književnosti i literature... Nisam sigurna da ih neko kupuje..."

Kako se može znati da je neka knjiga smeće, da nije dobra, da je opasna... ako se ne pročita?

Ili bar delimično pročita i prelista? Da se prepozna koji je pisac (za platu) to "uobličio" na osnovu zabeleški ili opažanja onoga koji o pisanju pojma nema.

Zašto ovdašnji književni kritičar ne napiše svoj stav o tim knjigama?

Ako nisu knjige, već smeće, neka napiše. Ali prethodno ih treba pročitati.

Sećam se vremena kada smo na partijskom osuđivali knjige koje nismo pročitali. Kada su ljudi na partijskom izjavljivali: Naravno da nismo pročitali nijednu knjigu tog, ali sram ga bilo...

Pa i ako je smeće, knjiga je. Pojavila se i moramo je ljuljati.

Ni ja nisam pročitao nijednu Ulemekovu knjigu, ali se kanim.

Na isto pitanje Aleksandar Vučić iz Srpske radikalne stranke izjavljuje da je protivnik zabranjivanja knjiga i trudi se da "pročita sve". Čitao je, veli, i Đinđićeve knjige.

Ako Danica Drašković neće, ko će, osim Vučića, čitati knjige Milorada Ulemeka?

Izdavač ("Spina") kazuje da je "poruka romana upućena svim mladim ljudima koji se nalaze na prekretnici života".

Znači, nešto poput "Kako se kalio čelik", "Jadi mladog Vertera", "Orlovi rano lete", "Lovac u žitu"... ?

Pitali Vladimira Tasića, dobitnika NIN-ove i "Vitalove" nagrade za knjigu "Kiša i hartija" (u "Glasu javnosti") da li je prevashodno matematičar ili pisac. Odgovorio je da živi od toga što je matematičar, isto kao što neki drugi pisac živi od toga što je novinar, urednik, poštar, činovnik...

Pa eto. Po toj logici Ulemek je pisac koji živi od umeća upotrebe svakojakog oružja.

Mada, kako mu je krenulo sa prodajom knjiga, više ne mora da puca ni u koga. Ako mu je do para a ne užitka.