Četvrtak, 25.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Pakao na građevini

Pakao na građevini
Раде иако сунце пржи: на градилишту будућег насеља „Степа Степановић” у Београду (Фо­то Ан­ђел­ко Ва­си­ље­вић)

Ovako izgleda pakao, s tim da se šezdesetdvogodišnji Lazar Lazić ne kuva u ključalom loncu niti ga đavolčići bockaju strelicama, već stoji junački u oblaku prašine koji podižu teški kamioni, a zatim ubacuje lopatom šljunak u mešalicu.

Ni kap znoja ne vidi se na izboranom licu iskusnog građevinca koji ne pamti paklenu vrućinu kao ovu, koja je zatvorila gotovo svaku poru nad Srbijom, pa se disalo teško i u klimatizovanim prostorijama ili na bazenu, a kamoli na paklenom gradilištu.

– Imam unutrašnji termometar koji mi kaže da je ovde 55 stepeni. Kada bih na ovom šljunku postavio dva solarna ogledala, mogao bih da između njih ispečem jagnje. Baš bi zacvrčalo – smeje se Lazar, pokušavajući da nas razgali, a zatim nastavlja da radi kao na pokretnoj traci, u mini-gradu koji se rađa. U bivšoj Kasarni „4. juli”, a sada naselju „Stepa Stepanović”.

– Zimi bi da ne radimo, jer je mraz, a leti zato što je sunce. Ako matorac kao ja ovo izdržava, moći će svako. Ali mladi su se pretvorili u mamine maze, pa kukaju kad temperatura pređe 30 stepeni – nastavlja građevinski knez Lazar koji radi desetak časova na suncu, mada ponekad svrati i u hladovinu, a potom „Beovozom” grabi ka Batajnici, gde u dvorištu zatiče sina i snaju u bazenčiću kako ispijaju koktelčiće i žale se na – omorinu!

Iza Lazara je kostur buduće stambene zgrade. Njegova braća po muci vire iz budućih dvosobnih i trosobnih stanova, zvezda prži, preti da nas, mlakonje, pretvori u jagnjiće o kojima mašta stara građevinska kuka stare Jugoslavije, pa zato molimo Lazu da nam pokaže put ka vrhu.

On ispija samo gutljaj hladne česmovače. To je dakle njegov eliksir. Potom odlazi u hladovinu starog platana, dok se mi penjemo stepenicama. Strelice pokazuju ka vrhu. Neki veseljak od građevinca je kredom ispisao „smrt” i „propast”. Herojski koračamo u nepoznato, gde šezdesettrogodišnji Đuro Đurić, još jedan veteran, još jedan trećepozivac zidarske umetnosti, stoji nad ambisom... Osim što je zidar, bavi se i alpinizmom. Kači se na platformu, na kojoj se, inženjerski rečeno, vrši prijem materijala sa kranova.

Đuro napušta platformu, veselo ulazi u buduću dnevnu sobu, gde duva ruža vetrova koja nas sve razgaljuje. Pali cigaretu, udiše prvi dim kao da mu je poslednji, namiguje nam i prepisuje recept i za zdrave i za bolesne:

– Kad dođete kući, ispijte dve rakijice, a onda zalijte jednim pivom. Ne gledajte vesti i zaspaćete kao bebica. Sutradan, ponovo na gradilište – opušteno priča Đuro, a njegovi prijatelji sa usijane krovovske ploče, gde vrelina topi šlemove, silaze u ovu rajsku mikroklimu. 

– Đuro moj, ipak je ovo banja za Andaluziju i Irak. Bilo je gusto i na Palma de Majorci, kad me ubi vlaga – dobacuje Miladin Radovanović, koji je bukvalno „ispekao” zanat po španskom jugu i na pustinjskim tvrđavama Sadama Huseina, a potom se rashlađivao na gradilištima Sibira ili Sočija. Njegov metabolizam se jednako prilagođava vatri i ledu, paklu i raju.

Za njih, po ovom zmijskom danu, nema zime. Trojica nabildovanih radnika guraju ventilacione blokove na kolicima, vrte se u krug i taj ogroman napor može se uporediti sa angažmanom Konana Varvarina koji je, u ranoj mladosti, kao perspektivan rob, okretao ogroman točak.

Ali Konan se kasnije oslobodio lanaca, borio se kao gladijator, sreo je potom nomada i lepoticu, doživeo ljubav, u velikom hramu je sredio vođu kulta zmija... Na gigantskom gradilištu koje će imati 44 zgrade i gde će, prema prvim proračunima, živeti oko 13.000 ljudi, za stotinak hrabrih građevinaca, nema takve pustolovine. Oni slažu ciglu po ciglu, mešaju malter. I tako iz dana u dan.

Tačno u 13 časova, kada je po zakonima medicine i meteorologije najgadnije, kada mu je sunce tačno iznad šlema, Slobodan Stojanović iz Surdulice, mudro zbori:

– Zamislite samo ljude bez posla. Oni se najviše znoje. Zato je bolje imati nego nemati – reče on.

Ušli smo u klimatizovani džip. Iza nas je ostao pakleni grad, starac i lopata.

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.