Kumovi koji su proslavili Čačak
Čačak – Dušan Radonjić Ćuka (66) starim "kadetom" u rano veče kreće iz Ljubića ka gradu, obično do kuma na kafu. Stan u Učiteljskoj nedavno je ostavio deci, preselio se u majčin na levoj obali Zapadne Morave i sad mu grad izgleda daleko, pa taj jedan kilometar do centra Čačka mora da prevaljuje kolima.
– Za nas iz Palilula, Ljubić je nekad bio Tanzanija. Ali, navikne se – kaže za "Politiku" najbolji fudbaler čačanskog "Borca" za osam decenija istorije kluba. Penzionisan je pre četiri godine i opet svakodnevno "visi" na igralištu kraj Morave, trenira petliće.
Njegov kum Radmilo Mišović (64) oduvek živi u prvoj kući do čačanske crkve i sa te adrese pomeri se, nakratko, samo kad mora, ili peca u Međuvršju.
Za njim putuje zvanje najboljeg košarkaša "Borca" u veku, danas je predsednik kluba i ponekad pomene penziju.
– Imam sedmoricu kumova, ali samo Ćuku viđam redovno. On je najbolji čovek svih vremena – objašnjava Radmilo za naš list.
Kumovi su u ovom gradu dobili najviše aplauza od kada je osnovan, druže se više od pola stoleća a okumili su se pre četiri decenije, na prvom venčanju Mišovićevom. To prijateljstvo od detinjstva, očuvano kroz sva vremena, preraslo je u jedan od dobrih simbola ovog grada, za njih najlepšeg koji postoji.
Oba su, skoro u jednom letu, odlučila da napuste Beograd i sa staze koja vodi u veliku slavu vrate se u svoje "čačansko čovečanstvo". Iz današnjeg vremena gledano, takve odluke mogu ostati neshvaćene, i evo te priče...
Radonjić je iz 1961. godine iz "Borca" prešao među fudbalere "Crvene zvezde" i roditeljima u Čačku nije smeo da kaže kolika mu je plata:
– Primao sam od 150.000 do 170.000 mesečno a otac Tadija, načelnik u čačanskoj opštini, tek 47.000. Bilo me je sramota, pa sam u kući prijavio da zarađujem 90.000, ali je Tadija opet rekao da će država da propadne – veli Radonjić.
Dve godine kasnije, ipak je odlučio da se iz prestoničke bajke vrati u zavičaj. "Zvezda" je tog leta dovela Vasovića iz "Partizana", a Ćuki je uprava "Borca" za povratak ponudila stan i kuću u Čačku. Preskočio je i obećanje "Hajduka" da će, ukoliko dođe u Split, dobiti pare i kuću sa osam soba u Tučepima, i seo u voz za Čačak.
– Kad sam rekao da se vraćam kući, u "Zvezdi" nisu mogli da veruju. Ti si jedini igrač koji od ovakvog kluba traži ispisnicu, rekli su mi, i znao sam da moj povratak u "Zvezdu" više nije mogućan.
"Borčev" dres nosio je bez prekida od te, 1963. do 1977. godine, i odmah zatim prešao na mesto trenera prvog tima Čačana. Kasnije je trenirao i "Novi Pazar", užičku "Slobodu", kruševački "Napredak", "Čukarički", "Prištinu" i "Mladost" iz Lučana.
One, 1963. godine, i Radmilo Mišović je odbio ponudu koja se ne odbija. Najdarovitiji košarkaš srpske provincije tri puta je bio na treninzima u "Partizanu" i uvek bežao iz Beograda u Čačak, ne odigravši ni jednu zvaničnu utakmicu za "crno-bele".
– Smestili su me u stan kod nekog generala Tarabića, blizu "Ekscelziora". Ali kao da nisam bio u Beogradu, misli su putovale ovamo. Tada sam mogao da odem i u Split, Belgiju ili Italiju, i odlučio da se vratim u Čačak. Ovde sam morao da izdržavam porodicu i oko stotinu golubova – priča Mišović.
Dve decenije (1958 – 1978) igrao je za "Borac", na vratima njegove hotelske sobe uvek je stajala cedulja sa porukom koja je zamenjivala stražara: "Igrač se odmara". Zemljak Dragan Kićanović proslavio se izjavom datom u vreme kad je bio najbolji amaterski košarkaš na svetu: "Ali u Čačku, ja sam tek drugi".
Mišović je pet puta bio najbolji strelac prvenstva SFRJ i na kraju karijere jedno prvenstvo odigrao za čačanski "Železničar". Kad je spakovao dres, radnici "Hidrogradnje" sazidali su i poklonili mu vikendicu u Međuvršju gde peca, a on se prihvatio dužnosti direktora "Borca" sve do pre nekoliko godina, kad je postavljen za predsednika kluba.
Prijatelji, iza leđa, pričaju da somovi kod njegove vikendice leže na dnu jezera i povraćaju od obilne hrane koju im baca kao mamac, pa nema potrebe da jure i ono parče na udici. Ali, on ima sliku i svedoke da je upecao jednog od 28 kilograma.
Sa Ćukom razgovara o svemu, od politike do porodice, jer imaju po dve ćerke (Radonjić – Mariju i Jelenu, Mišović – Anu i Jovanu) i ponekad se, ali bez žala, dohvate priče šta bi bilo da su ostali Beograđani.
U romanu "Srbija koje nema", novinara i urednika "Politike" Siniše Paunovića (Čačak 1903 – Beograd 1995) jedan od junaka kaže: "Niko nikad nije uspeo da objasni ni sebi ni drugima šta je to što nas uvek vuče mestu gde smo prvi put ugledali svet".
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


