Pod "zaštitom" Haškog tribunala
U sudski overenoj izjavi broj 5402/07 u Četvrtom opštinskom sudu u Beogradu supruga Milana Babića je rekla:
"Zovem se Dušanka Babić rođena 23. januara 1952. u Vrlici, opština Sinj, Republika Hrvatska. Supruga sam pok. Milana Babića.
Teško je ispričati šta smo moja porodica i ja sve proživeli za vreme koje smo proveli pod ’zaštitom’ Haškog tribunala. Malo smo bolje otkad smo se vratili u Srbiju. Tu su nam i porodica i prijatelji, pa je malo lakše. Ali ipak je teško prevazići sve što nam se izdešavalo u poslednje četiri godine.
Nikad neću biti sigurna da li se moj muž zaista ubio ili ne. Samo znam da je bio pod tolikom presijom da je trebalo da bude natčovek pa da sve to izdrži. Za samo dva meseca je oslabio dvadeset kilograma. Bio je iscrpljen svakodnevnim istragama, suđenjem, svedočenjima i ogromnom brigom zbog nerešavanja naše situacije.
Pre odlaska u Holandiju, Milan, ovde u zemlji, nije uspeo da dobije neki savet u vezi s tim šta da radi povodom toga što se našao na toj listi osumnjičenih od Haškog tribunala, ali svuda je nailazio na zatvorena vrata i onda je nekako stupio u kontakt sa nekim iz haške kancelarije. Tada je počeo da iznosi neka svoja saznanja o ranijim događajima što su oni iskoristili i naveli ga da kasnije i svedoči i to je dovelo do toga da se moramo preseliti zbog bezbednosti što u stvari nije bila naša volja i što nam je bilo jako teško da prihvatimo.
Kad smo došli u Holandiju rečeno nam je da ćemo tamo biti samo privremeno, nekoliko meseci, a da ćemo onda biti preseljeni u treću zemlju gde bismo mogli normalno da živimo, ja da radim, a deca da nastave studije. Ali oni su očigledno gledali samo svoj interes i tako su nas malo-pomalo držali u Holandiji tri i po godine.
Bilo je jasno da nas oni namerno drže u takvoj neizvesnosti bez ikakvog statusa i ne rešavajući pitanje naše relokacije, kako bi time verovatno lakše od Milana iznudili da više sarađuje sa njima, a i on nam je sam više puta rekao kako je uveren da ga ucenjuju sa nama, mada nismo smeli baš otvoreno da pričamo o tome jer smo znali da nas stalno prisluškuju.
Oni su jako perfidni, tako da je teško reći konkretno na koji način nas oni iskorištavaju za svoje ciljeve, ali su nas doveli u bezizlaznu situaciju. Bili smo prepušteni samo njima. Nije se moglo nazad.
Mi tamo uopšte nismo živeli samostalno, potpuno smo zavisili od njih, samo prvih godinu dana pasoši su nam bili vizirani, a posle toga smo tamo boravili takoreći ilegalno.
Dok smo bili pod zaštitom morali smo prekinuti kontakte sa prijateljima i rodbinom u Srbiji, samo bismo se mi ponekad javili Milanovoj majci i sestri, ali ni one nisu smele da znaju gde smo i kako živimo.
Pošto smo tamo bili tako izolovani, mi zapravo nismo znali sve šta se dešava u Srbiji. Oni su nam u početku donosili povremeno neke članke sa najgorim tekstovima protiv Milana, da bismo mi shvatili da se ne smemo vratiti u Srbiju, da nemamo kud. Oni nam to nisu direktno govorili, ali takvim tekstovima su nam to posredno stavljali do znanja. Mislimo da su zbog toga insistirali i na javnom svedočenju. Tako smo onda bili potpuno u njihovim rukama, Milan pa i mi.
Milan je sa istraga dolazio iscrpljen i umoran.
Znam da Milan nakon svedočenja u Miloševićevom slučaju nije imao nameru da svedoči i dalje. Mi smo sve vreme, dok je trajalo to svedočenje, bili smešteni u jednom vikend naselju koje je u to vreme (zima 2002–2003. godine) bilo skoro pusto. Sećam se tog završnog dana svedočenja u slučaju Milošević. Čim je završio svedočenje, rekli su da će podići optužnicu i protiv njega. Uveče je odjednom nestalo struje, nastao je mrkli mrak, a mi sami, nigde nikog u okolini. Moglo bi se reći da je to slučajno, ali mi smo svi bili ubeđeni da nije...
Rekli su mu da očekuju da svedoči i u ostalim procesima u Hagu. Tek kad je pristao, mi smo iz vikend naselja prebačeni u grad.
Kad je podignuta optužnica protiv njega, rečeno nam je da zemlja stalnog boravka ne može da nas primi dok se ne zna dužina Milanove kazne. Da nije priznao krivicu, proces bi se otegao godinama i mi bismo sve vreme živeli u neizvesnosti.
Milan je bio poverljiv prema svom advokatu, za koga smatram da je bio čovek blizak tužilaštvu, i koji ga je često podsticao da govori ubedljivije i uverljivije, kao u slučaju Milanove izjave prilikom kajanja i priznanja krivice.
Odbijao je da svedoči u slučaju Krajišnik pre nego što nas presele u zemlju stalnog boravka. Ipak je morao da svedoči i to par dana pre izricanja presude u svom sopstvenom slučaju.
Inače, mi smo živeli tako što smo dobijali novčanu mesečnu pomoć po članu obitelji. Mogla sam uštedeti nešto jer nismo izlazili nigde i nismo imali troškova. Deca su na insistiranje upisana u školu koja nije bila njihov izbor dok smo čekali na relokaciju u treću zemlju gde bismo navodno stanovali i nastavili studije po njihovoj želji i gde bih ja radila. Konačno smo prebačeni u treću zemlju nakon tri i po godine privremenog boravka u Holandiji bez ikakvog statusa.
Otišli smo baš u vreme kad je Milan bio na pola svedočenja u slučaju Martić. Tada se desio tragični događaj. Ljudi su došli da nam kažu da je nađen mrtav, a sutradan su nam saopštili kako se to desilo. Naravno da smo bili u šoku i prebačeni smo u Hag gde su nas tada ispitivali u cilju istrage, svakog ponaosob. Mi smo odgovarali koliko smo bili u mogućnosti u takvom stanju a oni su na osnovu takvog razgovora formulisali tekst kao naše izjave što smo mi posle potpisali.
Tu nije bilo napisano sve što smo rekli, samo onoliko koliko je njima trebalo. Nije bilo delova razgovora da je Milan govorio da nas drže u Holandiji u neizvesnosti da njega ucenjuju, da je dobio 13 godina samo da ga lakše drže na raspolaganju dok ne budu završena planirana svedočenja i u drugim procesima.
Teško mogu da poverujem da je Milan izvršio samoubistvo, osim što znam da je jednom rekao da treba njega da nema da bismo mi bili slobodni. Možda nije više mogao izdržati da ga iskorišćavaju za svedočenja odugovlačeći rešenja za neki normalan život, za nas, njegovu porodicu.
Poslednjih pet meseci je proveo u zatvoru u trećoj zemlji, a mi smo ostali u Holandiji. Nismo se videli tih pet meseci, a prvi put smo se čuli telefonom nakon dva i po meseca. U međuvremenu smo razmenili nekoliko pisama koja je slao preko tribunala. Pisao ih je na engleskom da bi što pre stigla, da se ne gubi vreme na prevođenju kod provere. Pisma je započinjao na srpskom "Mili moji".
Videli smo se kad je vraćen u Hag na svedočenje u slučaju Martić, jer smo tada još bili u Holandiji. Bio je veoma slab i ispričao nam je da je bio u uslovima najstrože izolacije, navodno zbog bezbednosti.
Mi smo mu ispričali da će nam u novoj zemlji dati vizu samo na šest meseci i bio je zabrinut zbog toga jer su njemu rekli da ne garantuju gde će da se vrati nakon odsluženja kazne.
Ponovo se vraćam na tragični događaj. Iako sam bila u šoku pitala sam da li postoji neko oproštajno pismo. Nisu mi odgovorili ništa da bi nakon nekoliko dana rekli da postoji. Pokazali su mi ga, bilo je samo nekoliko reči i počinjalo je sa "Mili moji".
Posle nekoliko meseci, dok smo bili u trećoj zemlji, donosili su da potpišem autentičnost pisma, ali ja sam to odbila. Posle smo saznali da je Šešelj pominjao neko oproštajno pismo.
Odvratili su nas da dođemo na sahranu navodeći bezbednost kao razlog. Ja bih došla bez obzira na to, ali nisam mogla ostaviti decu u tako očajnom stanju.
Mi smo vraćeni nakon toga u zemlju u koju su nas prethodno odnedavno premestili i psihološki teret života bio je još veći. Trebalo je živeti bez njega pod uslovima i pravilima koje su oni odredili.
Kada smo osetili da više ne možemo izdržati zatražili smo da se vratimo kući, iako su nas upozoravali na rizik.
Bili su toliko ljuti što hoćemo da se vratimo. Rekli su da će nam vratiti naše pasoše, da pokupimo svoje stvari i da im vratimo ključeve od te kućice gde smo i dalje privremeno živeli, gde deca nisu nastavila školovanje, dobijajući minimalni novac sa biroa, a tražeći posao po restoranima i trgovinama.
Ja sam se tada uplašila šta će nam biti ako nas ne puste na aerodromu da prođemo, ostali bismo na ulici i tako u strahu nazovem žene koje su se brinule o nama u Holandiji. Zamolila sam ih ako mogu da nas posete i nekako nam pomognu. Rekle su da će videti šta mogu da urade. Nakon kratkog vremena javio se čovek (koji nam je rekao da vratimo ključeve i idemo) i počeo da viče na mene što kršim pravila i zovem ljude iz tribunala kad nam je rečeno da više sa njima nemamo ništa jer smo sad pod njihovom zaštitom. Tada sam se još više uplašila i nazvala rodbinu u Beogradu da odu kod bilo koga iz vlasti u Beogradu ili kod patrijarha da kažu da hoćemo da se vratimo. Još sam im rekla da nas traže ako prestanemo da im se javljamo.
Naš rođak je otišao kod ministra Rasima Ljajića jer je on čovek zadužen za vezu sa saradnjom sa Haškim tribunalom. Rekao je da će obavestiti sve medije ako ih ne spoje sa nama. Ministar Ljajić je tada verovatno nazvao tribunal. Sutradan su ti isti ljudi došli ponovo kod nas, ali ovog puta vrlo ljubazni i rekli ako želimo da idemo pomoći će nam.
Rekli su da sami platimo avionske karte, jer ako oni to učine protumačilo bi se da nas oni teraju u rizik, a mi zapravo idemo dobrovoljno. Tražili su da to i potpišemo.
Prvim avionom smo se vratili u Beograd i sad smo tu među svojom rodbinom i prijateljima.", kaže Dušanka Babić.
Međutim, u ovoj izjavi koju je dobrovoljno dala u Zemunu, 18. aprila ove godine ona ne tvrdi da su haški istražitelji od nje tražili da svedoči protiv lidera radikala.
Milan Babić je pronađen mrtav u svojoj ćeliji u Sheveningenu u nedelju, 5. marta 2006. godine, oko 18.30.
Komisija tribunala, na čijem je čelu bio sudija Kevin Parker, konstatovala je da se Babić obesio kožnim kaišem, a da je smrt ubrzao i plastičnom kesom koju je navukao na glavu. U trenutku smrti Babić je doživeo i infarkt. U njegovoj ćeliji, među stranicama Biblije, pronađeno je i pismo za porodicu, u kome piše: "Dragi moji, pronađite mir sebi i nemojte me žaliti. Treba mi mir. Vaš Milan".
U izveštaju se navodi da se tekst Babićeve privatne poruke citira da bi se opovrgle neistinite tvrdnje zvaničnika Srpske radikalne stranke Aleksandra Vučića da je Vojislav Šešelj u pritvoru u Sheveningenu došao do saznanja da je Babić u poruci optužio tribunal da ga je podvrgavao pritisku da lažno svedoči.
Holandski patolozi utvrdili su i da na Babićevom telu nije bilo tragova davljenja, povreda glave, niti drugih tragova ili naznaka borbe ili otpora. Na vratu su pronađeni samo tragovi Babićevog kaiša. Holandske vlasti sprovode dalje patološke istrage zbog razlike, primećene na obdukciji, između širine traga na Babićevom vratu i širine kaiša koji je pronađen oko njegovog vrata, ističe sudija Parker. On, međutim, podseća da je patolog koji je obavio istragu u ćeliji kada je Babićevo telo pronađeno utvrdio da su tragovi podudarni dimenzijama kaiša.Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


