Subota, 20.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Veliki beli zatvor

Veliki beli zatvor
Раскошан казамат (Фото М. Мишић)

Od na­šeg stal­nog do­pi­sni­ka

Va­šing­ton – Abra­ham Lin­koln je imao pro­blem: kad kod bi iza­šao iz svog rad­nog ka­bi­ne­ta u Be­loj ku­ći i za­pu­tio se u pri­vat­ne oda­je, sreo bi se sa su­gra­đa­ni­ma ko­ji su do­šli da re­še ne­ke svo­je pro­ble­me.


Pred­sed­nič­ka re­zi­den­ci­ja je u to vre­me, sre­di­nom 19. ve­ka, bi­la jav­na zgra­da mal­te­ne kao i sva­ka dru­ga: u nju se ula­zi­lo bez mno­go for­mal­no­sti, da se za­vr­ši ne­ki po­sao.
Slo­bod­ni su bi­li i pred­sed­ni­ci: je­dan od Lin­kol­no­vih pret­hod­ni­ka je ta­ko sva­ko ju­tro iz­la­zio na ka­pi­ju da ku­pi no­vi­ne, pre ne­go što mu sa­rad­ni­ci stig­nu na po­sao.


Lin­koln je svoj pro­blem pak re­šio ta­ko što je dao da se na­pra­ve pa­ra­va­ni, pa je ne­pri­me­ćen mo­gao da se od­šu­nja od slu­žbe­nog do re­zi­den­ci­jal­nog de­la, da pre­dah­ne od na­por­nog ra­da.
Bil Klin­ton se su­o­čio sa ne­vo­ljom ko­je po­sle use­lje­nja u Be­lu ku­ću ni­je bio sve­stan. Već na sa­mom po­čet­ku, ka­da se pro­bu­dio u oko dva po­sle po­no­ći i u pi­dža­mi za­pu­tio u ku­hi­nju da se­bi na­pra­vi sen­dvič, na­tr­čao je ta­mo na pri­pad­ni­ka taj­ne slu­žbe. Is­po­slo­vao je po­tom da po­ro­dič­ni pro­stor bu­de oslo­bo­đen ta­kve vr­ste bri­ge taj­ne slu­žbe.


Ovo su de­ta­lji iz knji­ge „Za­tvo­re­ni­ci Be­le ku­će” ko­le­ge Ke­na­ta Vol­ša iz ma­ga­zi­na „Ju Es njuz and vorld ri­port”, ko­ji je kao iz­ve­štač sa adre­se Pen­sil­va­ni­ja ave­ni­ja broj 1600 već 27 go­di­na, iz­bli­za – u me­ri u ko­joj je to omo­gu­će­no akre­di­to­va­nim no­vi­na­ri­ma – pra­tio pe­to­ri­cu pred­sed­ni­ka: Ro­nal­da Re­ga­na, Džor­dža Bu­ša oca, Bi­la Klin­to­na, Bu­ša si­na i Ba­ra­ka Oba­mu.
Te­ma nje­go­ve knji­ge je „ve­li­čan­stve­na izo­la­ci­ja” ame­rič­kih pred­sed­ni­ka i nji­ho­ve (ne)mo­guć­no­sti da u ta­kvim okol­no­sti­ma odr­ža­va­ju kon­takt sa re­al­no­sti­ma ame­rič­ke sva­ko­dne­vi­ce. Auto­rov za­klju­čak je da su oni u to­me uspe­va­li raz­li­či­to, u za­vi­sno­sti od lič­nog ka­rak­te­ra, op­štih okol­no­sti i svog ne­po­sred­nog okru­že­nja.


„Be­la ku­ća je ve­li­ki be­li za­tvor”, kon­sta­to­vao je He­ri Tru­man, 33. pred­sed­nik ko­ji je ta­mo ži­veo i ra­dio od 1945. do 1953. Do­du­še, u po­re­đe­nju sa osta­lim ka­zni­o­ni­ca­ma, ova ima iz­ve­sne pred­no­sti: 132 so­be, od to­ga 32 spa­va­će, bi­o­skop­sku sa­lu, te­ni­ski te­ren, ba­zen, ku­gla­nu, oko sto­ti­nu pri­pad­ni­ka po­slu­ge ko­ja „za­tvo­re­ni­ku” po­spre­ma, ku­va i po­slu­žu­je ga, pe­re veš i pe­gla ode­la, glan­ca ci­pe­le...


„Za­tvo­re­nik” uz to, ima pla­tu od 400.000 do­la­ra go­di­šnje, plus 50.000 za lič­ne tro­ško­ve, 100.000 za pu­to­va­nja, 19.000 za za­ba­vu... Pred­sed­nik do­du­še ne no­si nov­ča­nik – pla­ća­nja vr­še oni ko­ji su za­du­že­ni za to. Ne vo­zi auto (osim ka­da je u Kemp Dej­vi­du, pred­sed­nič­kom od­ma­ra­li­štu ne­da­le­ko od Va­šing­to­na ko­je je voj­na ba­za), a po­sto­ji i sa­rad­nik či­ji je po­sao da mu do­da­je an­ti­sep­tič­ke ma­ra­mi­ce po­sle ru­ko­va­nja, ka­ko bi se spre­či­lo da se za­ra­zi.
Na ras­po­la­ga­nju mu je i „er fors uan”, pred­sed­nič­ki avi­on ko­ji je isto­vre­me­no i le­te­ća tvr­đa­va i ho­tel sa pet zve­zdi­ca ko­ji ima kri­la.


Ukrat­ko, ži­vot u Be­loj ku­ći, ko­ja je po­vrh sve­ga i mu­zej i tu­ri­stič­ka atrak­ci­ja, umno­go­me je sli­čan ono­me na ne­kom dvo­ru iz isto­ri­je: sve je ta­mo ta­ko or­ga­ni­zo­va­no da bu­de pot­či­nje­no po­tre­ba­ma sa­mo jed­nog čo­ve­ka, ko­ji do­du­še na gla­vi ne no­si kru­nu, ni­ti se­di za pre­sto­lom, ali se ipak pre­ma nje­mu po­na­ša­ju kao pre­ma mo­nar­hu.
Ka­ko u ta­kvim okol­no­sti­ma osta­ti nor­ma­lan čo­vek ko­ji raz­u­me obič­ne lju­de, što je po­li­tič­ka po­tre­ba sva­kog pred­sed­ni­ka.
Ve­o­ma te­ško, od­go­vor je Vol­ša, ko­ji ovih da­na to ob­ja­šnja­va na mno­go­broj­nim pro­mo­ci­ja­ma svo­je še­ste po re­du knji­ge.


O pred­sed­ni­ci­ma ko­je je lič­no po­zna­vao (i oni nje­ga), za Re­ga­na ka­že da ni­je za­bo­ra­vio svo­je po­čet­ke kao auten­tič­nog čo­ve­ka iz na­ro­da, ko­ji je od­ra­stao u pro­vin­ci­ji Ili­no­i­sa. Po­la­ze­ći od sop­stve­nog pri­me­ra, Ame­ri­ku je uvek do­ži­vlja­vao kao ze­mlju iz­u­zet­nih pri­li­ka ko­ja šan­su pru­ža sva­ko­me, a po­go­to­vo vred­ni­ma, ta­len­to­va­ni­ma i sme­li­ma.
Buš sta­ri­ji pro­blem kon­tak­ta sa sva­ko­dnev­nom Ame­ri­kom, iako je bio uvi­đa­van i pri­sto­jan čo­vek, ni­je uspe­vao da re­ši. Pre sve­ga zbog svog ari­sto­krat­skog po­re­kla i men­ta­li­te­ta, on to­kom svog če­tvo­ro­go­di­šnjeg man­da­ta ni­je raz­u­meo sa čim se no­se obič­ni Ame­ri­kan­ci (u Be­loj ku­ći je ina­če pro­veo ukup­no 12 go­di­na: pre ne­go što je bio njen sta­nar, ta­mo je ra­dio kao Re­ga­nov pot­pred­sed­nik).


I Klin­ton je, po Vol­šu, bio čo­vek iz na­ro­da ko­me je da za­dr­ži taj pri­vid po­ma­gao ši­rok krug pri­ja­te­lja iz pret­pred­sed­nič­kih da­na, a uz to se do­sta osla­njao i na ras­po­lo­že­nje jav­nog mnje­nja ko­je je pom­no pra­tio. Od sa­rad­ni­ka je tra­žio da mu se ne ula­gu­ju, što mu je, iz­me­đu osta­log, omo­gu­ći­lo i da se iz­vu­če iz lič­ne i po­li­tič­ke ka­ta­stro­fe: sek­su­al­ne afe­re sa sta­žist­ki­njom u Be­loj ku­ći Mo­ni­kom Le­vin­ski.
Buš mla­đi je bio sli­čan ocu, što je ube­dlji­vo po­ka­zao do­ga­đaj ko­ji je naj­vi­še na­ško­dio nje­go­voj re­pu­ta­ci­ji, ura­gan „Ka­tri­na”, naj­ru­ši­lač­ki­ji u isto­ri­ji SAD, ko­ji se sru­čio 2005, u nje­go­vom dru­gom man­da­tu. Ka­rak­ter je na­bo­lje po­ka­zao ti­me što je, ume­sto da si­đe me­đu stra­dal­ni­ke, po­go­đe­no pod­ruč­je osma­trao iz avi­o­na.


Raz­u­me se, naj­za­ni­mlji­vi­ji deo knji­ge je onaj o da­na­šnjem za­tvo­re­ni­ku Be­le ku­će, Oba­mi. Nje­ga autor sta­vlja u dru­štvo če­tvo­ri­ce ko­ji su „osta­li u kon­tak­tu”, ili se u to­me svoj­ski tru­di­li: Fran­kli­na Ru­zvel­ta, Tru­ma­na, Re­ga­na i Klin­to­na.
Oba­ma je u ve­ćoj me­ri ne­go pret­hod­ni­ci sve­stan pro­ble­ma izo­lo­va­no­sti. „To je naj­te­ža stvar kad ste pred­sed­nik: ka­ko da osta­ne­te u to­ku sa ži­vot­nom sva­ko­dne­vi­com”, ci­ti­ra ga Volš.
Za Oba­mu je, ka­že, ote­ža­va­ju­ća okol­nost što je od pr­vog da­na od use­lje­nja u Be­lu ku­ću sma­tran „tran­sfor­ma­ci­o­nom” i isto­rij­skom lič­no­šću, kao po­li­ti­čar sa am­bi­ci­o­znim pro­gra­mom pro­me­ne Ame­ri­ke i kao pr­vi Afro­a­me­ri­ka­nac u ulo­zi še­fa dr­ža­ve i vla­de.
Oba­ma na mno­go na­či­na na­sto­ji da pro­bi­je „me­hur” u ko­me mo­ra da ži­vi i zbog sa­me či­nje­ni­ce da, po­što do­bi­ja vi­še pret­nji ne­go ije­dan pred­sed­nik u isto­ri­ji, mo­ra da po­štu­je ri­go­ro­zne me­re obez­be­đe­nja ko­je su mu na­met­nu­te.


Iz­me­đu osta­log, on je pr­vi pred­sed­nik ko­ji sve­stra­no ko­ri­sti „dru­štve­ne me­di­je”. Iz­bo­rio se i da za­dr­ži svoj „blek­be­ri” mo­bil­ni te­le­fon (u ko­ji je ugra­đen spe­ci­jal­ni za­štit­ni soft­ver), ta­ko da mo­že di­rekt­no da raz­go­va­ra sa pri­ja­te­lji­ma i raz­me­nju­je SMS.
Po­vre­me­no sur­fu­je in­ter­ne­tom (opet sa spe­ci­jal­no za­šti­će­nog kom­pju­te­ra), a od oko 20.000 pi­sa­ma i imej­lo­va ko­je do­bi­ja dnev­no, u ka­bi­ne­tu mu iz­dva­ja­ju 10, ko­ja oba­ve­zno pro­či­ta, na ne­ka od­go­vo­ri i lič­no, jer mu to, ka­že, omo­gu­ća­va da shva­ti pro­ble­me obič­nih lju­di. To ina­če sma­tra jed­nim od va­žnih pro­zo­ra pre­ma ame­rič­koj stvar­no­sti i če­sto po­mi­nje i u svo­jim po­li­tič­kim go­vo­ri­ma.


Do­sad je pri­re­dio ne­ko­li­ko pri­vat­nih ve­če­ra za is­tak­nu­te isto­ri­ča­re, tra­že­ći od njih sa­ve­te ka­ko da iz­beg­ne ne­ke gre­ške pret­hod­ni­ka, a lič­ni go­sti su mu bi­li i ugled­ni eko­no­mi­sti.
U Be­lu ku­ću je po­zi­vao i ne­ke no­vi­na­re či­je mi­šlje­nje uva­ža­va. Od no­vi­na či­ta „Nju­jork tajms”, „Va­šing­ton post” i „Vol­strit džor­nal”, kao i dva dnev­ni­ka iz svog Či­ka­ga: „Či­ka­go tri­bjun” i „Či­ka­go san tajms”. Naj­ve­ću pa­žnju po­sve­ću­je ko­lum­ni­sti­ma „Nju­jork taj­msa”, me­đu ko­ji­ma na­ro­či­to ce­ni tek­sto­ve eko­no­mi­ste Po­la Krug­ma­na.


Osla­nja se, na­rav­no, i na is­tra­ži­va­nja jav­nog mnje­nja (na­čin na ko­ji je nje­gov štab ana­li­zi­rao bi­rač­ko te­lo to­kom pred­sed­nič­ke kam­pa­nje 2012. je za udž­be­ni­ke), ali je po­ka­zao da je spre­man i da ide pro­tiv ve­ćin­skog ras­po­lo­že­nja, kao kad je do­no­sio za­kon o zdrav­stve­noj re­for­mi i od pro­pa­sti spa­sa­vao de­tro­it­sku „troj­ku” pro­iz­vo­đa­ča auto­mo­bi­la.


Za­me­ra­ju mu me­đu­tim da su u pr­vom kru­gu nje­go­vih sa­rad­ni­ka u Be­loj ku­ći „ido­lo­po­klo­ni­ci”, me­đu ko­ji­ma je naj­i­stak­nu­ti­ja Va­le­ri Dža­ret, lič­na pri­ja­te­lji­ca po­ro­di­ce iz či­ka­ških da­na, ko­ju op­tu­žu­ju da je ogra­ni­či­la pri­stup pred­sed­ni­ku.


Sve u sve­mu, za­klju­ču­je Volš, Oba­ma je u kon­tak­tu sa Ame­ri­kom u me­ri u ko­joj su to bi­li svi pred­sed­ni­ci u no­vi­joj isto­ri­ji: tru­di se, u ne­če­mu uspe­va, ali ono što ne mo­že da pro­me­ni je­su pri­nu­de ko­je mu na­me­će sta­tus sta­na­ra „ve­li­kog be­log za­tvo­ra”.

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.