Neuhvatljivi Vladan Desnica

U izdanju SKD "Prosvjeta" i V. B. Z. iz Zagreba objavljen je drugi tom knjige "Hotimično iskustvo/Diskurzivna proza Vladana Desnice" autora Dušana Marinkovića, profesora na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Marinković je šef Katedre za srpsku i crnogorsku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu a ova knjiga je, kako autor kaže za "Politiku", rezultat višegodišnjeg istraživanja dela i života Vladana Desnice, tog "još uvek nedovoljno proučenog opusa". U tom opusu zanimalo ga je Desničino polemičko iskustvo i kontekst u kojem se ostvarivala njegova polemička svest, kao i deo građe koji se odnosi na piščevo delovanje kao kritičara, esejiste, polemičara, feljtoniste...

– Tek sada se sa sigurnošću može tvrditi da Desničin rad traži nova sagledavanja, nezavisno od toga što su bile objavljene tri knjige autorovih eseja, kritika i polemika (IV knjiga Sabranih dela iz 1975, u izdanju "Prosvjete" iz Zagreba, urednika dr Stanka Koraća, IV knjiga Izabranih dela urednika dr Stanka Koraća i Jovana Radulovića, Bigz i "Jedinstvo", 1993. i knjiga Desničinih polemika "Delo nastaje dalje od pisaćeg stola" koju je 2005. u Beogradu objavio Jovan Radulović, kaže autor.

Prvi tom knjige "Hotimično iskustvo/Diskurzivna proza Vladana Desnice", objavljen je 2005, o 100-godišnjici Desničinog rođenja, i u njemu je sakupljena sva objavljena diskurzivna proza Vladana Desnice. U drugom tomu prikupljeni su svi piščevi intervjui i razgovori, kao i 13 neobjavljenih diskurzivnih tekstova. Pojam "diskurzivna proza" podrazumevao je sve piščeve nefikcionalne tekstove (eseje, studije, polemike, prikaze, kritike, predavanja, razgovore). Drugi tom donosi i celovitu autorovu biografiju, popis njegove kućne biblioteke i fonoteke, popis autora koje je Desnica spominjao u svojim tekstovima i opširan pojmovnik.

Autor studije naglašava da je Desničina proza, i ne samo proza, i danas veoma provokativna, jer se na nekoliko nivoa opire književnim načelima doba u kojem je nastajala.

– Desničin opus ostvarivan je u turbulentnom razdoblju rastvaranja ideologizovanih centara moći kontrole nakon 1948. godine, koje su budno pazile na svaku javnu reč i svoju institucionalnu poziciju. Svoju otužnu labudovu pesmu to će imati u, tada već anahronoj a bolnoj, polemici u vezi sa Danilom Kišom. Zanimalo me je piščevo polemičko "ja" u odnosu na recentnu književnu i kritičarsku praksu, ali i aspekti njegove stvaralačke i građanske biografije: uobičajenih pripovedačkih obrazaca i orijentacije ka postmodernističkom konceptu.

Na pitanje da li je, prema njegovom mišljenju, nakon 100 godina od piščevog rođenja prošlo vreme toliko pominjane "dvojne pripadnosti" i licitiranja čijoj književnosti Desnica pripada, odnosno kojim jezikom je pisao, Marinković kaže:

– Dok god bude onih koji će se ostrašćeno iscrpljivati u pokušajima da fenomen kulturnih vrednosti guraju u monolitno odvojene "naučne" i stručne modele biće "otimanja" o značajne autore čiji je stvaralački opus ionako pronašao svoj vlastiti put i mesto u kulturi/kulturama, što znači da će pitanje "pripadnosti", prema potrebi trenutka, biti otvoreno. Tako ili slično je i sa razumevanjem jezika Desničinih tekstova. Pa čak, ima onih koji smatraju da Desničin jezik nije ni srpski ni hrvatski, jer se na njihov užas taj jezik opire svojom posebnošću. Na delu je realizacija jedne individualne a neponovljive jezičke svesti i samosvesti koje su crpile iz celokupnog jezičkog štokavskog iskustva, kaže Dušan Marinković.

Naš sagovornik naglašava da se recepcija Desničinih dela u Hrvatskoj nije promenila niti na planu obaveznosti (zastupljen je kao obavezni autor u školskim i fakultetskim programima) niti među istraživačima njegovog opusa u Hrvatskoj. Ipak, obeležavanje 100-godišnjice Desničinog rođenja, prema rečima našeg sagovornika, nije bilo adekvatno njegovoj prisutnosti u hrvatskoj kulturi pa su brojne naučno-kulturne institucije "zakazale" prećutkivanjem ovog jubileja. – Održan je jedan simpozijum u organizaciji Hrvatskog društva pisaca (novo udruženje hrvatskih pisaca koje se odvojilo od starog), a u sklopu Zadarskih filoloških dana jedna tema bila je posvećena tumačenju Desničinog života i rada.

Prilikom rada na ovoj "hotimičnoj" knjizi Dušan Marinković je imao podršku članova porodice Desnica iz Zagreba i, kako navodi, bez pomoći Desničine ćerke dr Nataše Desnice-Žerjavić i sina dr Uroša Desnice sve bi bilo drugačije i nepotpunije.

– Nadam se da ću u knjizi biografskog karaktera koju upravo pišem uspeti da "uhvatim" Desnicu i njegovo stvaralačko "ja" u dubinskom raskoraku između dve kulturne tradicije, kao i piščevo postojanje u prostoru i vremenu. A brojna pitanja koja je on postavljao mogla bi se ukratko definisati kao melanholična upitanost nad etičnošću čoveka i njegove istorije.

-----------------------------------------------------------

Smatrao se jugoslovenskim piscem

Dušan Marinković primećuje da Desnica nije imao potrebu da se jezički "prilagođava" niti srpskoj niti hrvatskoj književnojezičnoj tradiciji i pretpostavljenoj standardizaciji.

– To je lako uočljivo i u njegovim fikcionalnim i nefikcionalnim žanrovima, a tako je bilo i u njegovoj svakodnevnoj privatnoj govornoj praksi. Istina, smatrao se jugoslovenskim piscem. U situaciji kad je morao da se opredeli da li je hrvatski ili srpski pisac (na zahtev uredništva edicije "Pet stoljeća hrvatske književnosti") izjavio je da se smatra i srpskim i hrvatskim piscem, kad već ne može biti jugoslovenski.