Gr(e)cizmi u srpskom jeziku
Helenska, vizantijska i neohelenska tradicija u kulturi naroda jugoistočne Evrope predstavljaju njihov nerazdvojni deo. Grčki istorijski, kulturni i jezički supstrat temelj je svekolike balkanske nadgradnje, izražen dublje i vremenski dalekosežnije nego što je to slučaj u mnogim vanbalkanskim kulturama. Život i običaji, jezička i književna misao slovenskih i neslovenskih naroda na ovim prostorima izgrađivani su pretežno po grčkom uzoru i na recepciji grčkog jezičkog nasleđa. Pri tome se izdvajaju sledeći vidovi recepcije: 1. neposredne veze naroda koji su tu kulturu stvarali, 2. uticaji hrišćanske kulture i crkvene književnosti srednjega veka, 3. međusobni dodiri putem modernog klasičnog obrazovanja zasnovanog na proučavanju grčkog jezika i prevoda sa grčkog i 4. samostalni stvaralački prodori u svekoliku helensku civilizaciju od Homera do naših dana.
Ovde prvenstveno mislimo na semantičke odlike gr(e)cizama budući da je za analizu pozajmljenica iz jednog jezika u nekom drugom potrebno „da bar jedan od njih – ili jezik-davalac ili jezik-primalac – kasnije evoluira, tako da se hronologija na osnovu tih razlika može lako utvrditi“. To se posebno odnosi na vreme preuzimanja grčkih pozajmljenica, kao i na puteve kojim su nam te reči došle. Nekada su grčke reči ulazile u srpski (ili pisani jezik crkve...) kao knjiške, u drugim slučajevima su takve knjiške reči prešle u narodne govore, treći put je posredovao cincarski ili koji drugi etnički element.
Neki grecizmi spadaju u one dosta retke slojeve jezičkog nasleđa iz vremena prvih kulturnih dodira Srba i Grka. Taj uticaj bio je naročito snažan u doba Nemanjića. On se kod Srba nastavlja i u vreme turkokratije, posebno u doba stvaranja nacionalnih država Srbije i Grčke na početku devetnaestog veka.
Sa metodološkog stanovišta najjednostavniji su slučajevi kada imamo grčki original, odnosno srpskoslovenski prevod. Reč je o semantičkim prevedenicama – kalkovima. Školski primeri za to su izrazi: rukovodilac (grčki heiragogos) i suncokret (heliotropion). U tu kategoriju spada i leksička grupa koju sačinjavaju izrazi: država (kratos), držati (kratein), samodržac (autokrator), demokratija (demokratia) – narodna država.
„Reč škola krenula je sa južnog Balkana na svoje kulturno putovanje pre više od dvadeset vekova“, smatra lingvist Milan Budimir. Sa ovim istočnikom starobalkanske kulture krenuli su na sve strane sveta i drugi grčki termini: biblioteka, gramatika, drama, elegija, ep, katedra, komedija, zatim lirika, matematika, muzika, simfonija, ton, tragedija, fizika, harmonija.
Ovo su samo neposredni slučajevi koji nisu mnogo izmenili prvobitni oblik, ali reč potes, koju Vuk Karadžić beleži kao „njive i pašnjaci oivičeni prirodnom ogradom“, nije ništa drugo nego grčko hypothesis, nešto redukovano, nama poznatije kao hipoteza. Tako je i termin livada starogrčki akuzativ leibada, a novogrčki nominativ libada; slično tome su izrazi ćeramida i jagurida (nezrelo, kiselo grožđe); slede zatim izrazi: lastar (vlastari), grab (grabos), poljana (pouliana).
Posebno je zanimljiva reč avlija, za koju se i danas smatra de je u pitanju turcizam, iako je to starogrčki oblik auli (lat. aula), u novogrčkom izgovoru avli, turcizirano nastavkom ja, kao delija, kapija.
Vidnije tragove grčkog jezičkog nasleđa, prema istraživanjima Stojana Novakovića i Pavla Ivića, nalazimo u Dečanskoj hrisovulji i Dušanovom zakoniku. Da navedemo samo neke primere: irmos (crkvena pesma), jelej (posvećeno ulje), litija (povorka), omilija (crkvena beseda), hrisovulja (povelja), prostagma (naredba), metanije (kajanje), metehati (učestvovati), petrahilj (deo odežde pravoslavnog sveštenstva).
Pojmove iz klasične literature čine grecizmi: adski (koji pripada donjem svetu), amvrosija (hrana višnjih, daje besmrtnost), nektar (hrana grčkih bogova), zatim aratos (proklet) i s tim u vezi glagoli aratosiljati se i ratosiljati se (osloboditi se, rešiti se bede); neki naši infinitivi nastali su sa grčkim aoristnim nastavkom –isa: oktroisati, igumanisati, metanisati, baldisati, lipsati.
Ovde po izboru još donosimo one bolje proučene i u našem jeziku frekventnije grecizme, kao i neke prvi put zabeležene: arhi-, prefiks u složenicama – ima značenje stari, glavni, veliki, često i pejorativno, npr. arhilenština (velika lenština) ili arhilopov (lopuža, lopurda); argatin – radnik, otuda i argatovati – raditi; aspida – čuva prvobitno značenje – zmija, blenuti od blepo – gledati zabezeknuto; dunja – redukcijom grčkog oblika ki-donia; žitarica od sitari; zona od zoni, u značenju zona, pojas; jeremičak – usamljen planinski cvet, bez sumnje od starogrčkog oblika erimikos – usamljen; kaniti (se), pejorativno skanjerati se od kano – činiti, nakaniti se; karakača – kod nas još nezabeleženi oblik prema grčkom karakaksa, što znači svraka, gunđava žena; kokalo (kokalo) – velika kost; kunić (kuneli) – zeka, zečić; kunjati (dremati), u vezi je sa grčkim kolevka – kunia; kurnjati – u rečnicima nezabeleženi oblik od grčkog kurniazo u značenju prespavati, obično se odnosi na kokoš koja prenoći na drvetu ili na trsci (kurnja); kaže se i za čoveka: „Gde si kuranjao noćas?“ kutlača (velika kašika), ali od grčkog deminutiva kutalaki; perivoj (perivoli) – bašta, vrt; prćija – od proikio (miraz); rovit (rufihtos); saraga (psaraki); sinor (sinoro); škiljiti (skili – pas) – škilji kao pas; još nezabeležena reč namilati sinonim je glagolu izvoljevati, a dolazi od grčkog prezenta na milo učestalog značenja da kažem, da kažem...; može se još čuti u šumadijskom govoru (u okolini Kragujevca).
Broj od oko 900 grčkih pozajmljenica, koliko ih je Petar Skok identifikovao, ne predstavlja konačno stanje njihove proučenosti. Ako se još ima u vidu da je to uglavnom bilo stanje lingvistike do 1939. godine, a da su posle toga došla značajna istraživanja nemačkog slaviste Maksa Fasmera, našeg Ivana Popovića i njihovih sledbenika, broj grecizama uvećao se za preko 350, što je oko 1.300 ukupno.
U istoriji jezika, a tako i u sinhronijskom preseku stanja u savremenoj leksici, ne treba se zadovoljiti samo etimologijom ili identifikacijom preuzetih reči. Neophodno je odrediti i njihov udeo u datoj oblasti leksičkog sistema, njihovo mesto u odnosu na reči domaćeg porekla. Zatim, razjasniti – po rečima Pavla Ivića – kako se pozajmljenice uklapaju u semantička polja u koja su ušle. Ima li nepotrebnih sinonimskih parova u kojima je jedan član domaća reč, a drugi pozajmljenica. Poseban zadatak bio bi sociolingvistički: objasniti zbog čega su nastali baš takvi odnosi kakve pokazuje leksička građa.
Neki primeri pokazuju da grčko jezičko nasleđe treba iznova proučavati. Bolji poznavaoci mediteranskih kultura smatraju da su veze između Slovena i Sredozemlja mnogo starije od dolaska Slovena na Balkan.¶
*Profesor Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu (u penziji)
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


