Superheroji iz Elektroteatra
Život čine male stvari – ljubav, prijateljstvo, razumevanje…, ideje. Iako često svesni da se glas mladih ne čuje dovoljno glasno, ne možemo a da se ne zapitamo o čemu naša „budućnost” polemiše, šta im smeta, vide li jasno probleme i šta je rešenje često tužne svakodnevice.
U Elektrotehničkoj školi „Rade Končar“ na Paliluli, pre više od godinu dana oformljen je Elektroteatar, dramska sekcija koju pohađaju njeni đaci. To je kutak gde mladići i devojke dolaze pokušavajući da na svojstven način ukažu na probleme sa kojima se sreću u životu. Ovi mladi ljudi, iako na „daskama koje život znače”, nisu profesionalni glumci, oni su entuzijasti koji traže da se njihov glas jasno čuje.
Možda deluje neverovatno da polaznici ove škole daju odgovor koji nije u brojkama i algoritmima. Volja, ljubav i angažovanost klinaca iz „elektrotehničke” obećava iskreno otkrivanje suštine problema stvarnosti u kojoj se oni i njihovi vršnjaci nalaze.
U početku su to bile predstave u okviru škole. Ponekad i takmičarskog karaktera, ali nisu bile namenjene široj publici. Onda su se pojavili neki interesantni klinci, sa novim idejama, sa svežim životnim parolama, koji nisu spremni da ćute. Privlače pažnju na isti onaj način na koji je odvlače trivijalne ličnosti sa malih ekrana i požutelih novina. Oni nemaju svoj kutak na medijskom nebu gde bi mogli da vam pokažu šta znaju. Kroz komad koji vam predstavljaju na pozorišnim daskama uvlače vas u svoju bajku. Samo ovo nije obična priča, kratka je i jasna, za visprene čitače života. Ovo je prikaz mlađih ljudi sa zrelim srcima. Oni odgovaraju na svako pitanje koje im život postavi vrlo sirovo i zapeto.
Ana Prodanović:
Rečenica zbog koje sam progutala ogromnu knedlu bila je: profesorka ja ovog vašeg lika ne glumim, ja jesam on.
„Zašto rijaliti, turske, indijske i ostale serije, a ne školski zabavni program? Zbog čega socijalni radnici sem gomilu isfingiranih pitanja nemaju ni jedno konkretno praktično rešenje? Da li na nemoć prosvetara donosimo zakone koji ih postavljaju u još goru situaciju od one u kojoj jesu? Kada će se zaustaviti nasilje, šovinizam, rasizam, fašizam, iznuđivanje, nasilje i represija? Dokle ćemo samo da pričamo o tome? Onda idu one male monodrame gde se čuju lične ispovesti nesrećnih mladih bića, ispovesti koje niko ne čuje. Junaci vam skreću pažnju na sebe, ne zato što su dobro interpretirali karakter lika, već zato što su ti isti nesrećnici pored vas. Neki sa leve, a neki opet sa desne strane, pun ih je grad, region, država..., a njih nema ko da čuje! Ovo nije grupa mladih ljudi koja smatra da njihov glas ne rešava, oni i te kako znaju da je ćutanje najgore rešenje” istakla je Ana Prodanović.
Elektroteatar postoji godinama, zvanično se ovako zove nešto više od godinu dana. Učestvovali su u niz humanitarnih akcija, gostovali u raznim pozorišnim projektima. Dramski pedagozi se trude da kroz dramu i dramske vežbe uobliče, ne samo dramski komad, već da razvijanjem mašte terapeutski deluju na svest učesnika projekata.
Uloge: Velimir Becin-Pegla, Nikolina Milanović-Maca, Darko Milivojević-Džoni, Luka Marinković-Filozof, Jelena Nerić-Tifani, Mateja Nešić-Brzi, Marko Janković-Šaban, Ivana Ivaniš-Lola, Marko Vukmirica-Mišel, Ivan Plavšić-Staklar, Marija Samardžija – Direktorka. Scenografija: Stefan Stojčić, Ivan Nemet, Miloš Bratuljević. Tekst za uvodnu numeru: Marija Prodanović. Muzika i tehnička podrška: Aleksa Stamatović. Tekst: Najdžel Vilijams, Klasni neprijatelji – adaptacija Ana Prodanović. Režija: Ana Prodanović
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


