Petak, 24.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
MILOVAN TASIĆ TASA, KOŠARKAŠKA I FILMSKA LEGENDA

Kafanski presing na Zorana Radmilovića

Skrom­nog dži­na ju­go­slo­ven­ske ko­šar­ke iz trak­to­ra je, ume­sto kra­na, iz­vu­kao slav­ni tre­ner Pi­va Iv­ko­vić, a po­tom se u naj­ve­ćim ko­me­di­ja­ma pro­sla­vio kao ve­li­ki maj­stor ma­lih ulo­ga
Kafanski presing na Zorana Radmilovića
Пензионерски дани на Вождовцу (Фото А. Васиљевић)

Pro­ču­lo se kra­jem še­zde­se­tih go­di­na da u ne­kom se­lu na ju­gu ži­vi div ko­ga kra­nom uba­cu­ju u trak­tor. Ši­ri­la se le­gen­da o mom­ku sna­žni­jem od či­ta­ve po­ljo­me­ha­ni­za­ci­je, a od usta do usta se pro­no­si­lo da je vi­sok dva i po me­tra i da, kad se mo­tor po­kva­ri, vu­če trak­tor kao deč­ja ko­li­ca. 

Slav­ni tre­ner ko­šar­ka­ša Rad­nič­kog sa Cr­ve­nog kr­sta Pi­va Iv­ko­vić mo­rao je da na ma­pi pro­na­đe se­lo Do­nje Cr­na­to­vo i ko­nač­no ras­ple­te mi­ste­ri­ju. Sa­če­ka­la ga je mla­di­će­va ba­ba. 

– Si­ne, on je to­li­ko vi­sok da ne mo­že da uđe kroz vra­ta. I uja­ci su mu bi­li ta­kvi, a pre­dak Ta­sa bio je ogro­man i pla­šio Tur­ke. Ali naš ma­li Ta­sa sa­da ni­je tu. Ra­di u po­ljo­pri­vred­nom kom­bi­na­tu u In­đi­ji – re­kla je ba­ka Pi­vi i ve­li­ki tre­ner­ski ma­đi­o­ni­čar se isto­ga ča­sa ko­li­ma upu­tio ka se­ve­ru. 

Ko­nač­no je pro­na­šao mom­ka či­ja je sen­ka pre­kri­va­la nji­vu. Mi­lo­van Ta­sić Ta­sa je ta­da imao 21 go­di­nu i ni­ka­da ni­je vi­deo koš. Pi­va je u Ta­si­noj sen­ci, u de­be­loj hla­do­vi­ni, ana­li­zi­rao bu­du­ćeg cen­tra ko­ji će svo­jom vi­si­nom i ogrom­nim ru­ka­ma pred­sta­vlja­ti stub od­bra­ne Kr­sta­ša u bu­du­ćem po­ho­du na ti­tu­lu šam­pi­o­na ve­li­ke Ju­go­sla­vi­je. 

To na pr­vi po­gled stra­šno li­ce i ogrom­ne ru­ke po­kre­ta­lo je do­bro, ve­li­ko sr­ce. I da­nas, dok se­dim u Ta­si­noj skrom­noj ku­ći na Vo­ždov­cu, shva­tam za­što je jed­na­ko pri­vla­čio i tre­ne­re i film­ske re­di­te­lje.

Svi oni su že­le­li da bu­du deo baj­ke o do­bro­ćud­nom dži­nu ko­ji je sa trak­to­ra stao pod koš, sa­gi­nju­ći se da ne uda­ri gla­vom obruč, a po­tom je, kao epi­zo­di­sta, u ne­ko­li­ko ka­dro­va, op­či­nio i gle­da­o­ce, u dve naj­ve­će cr­ne ko­me­di­je ju­go­slo­ven­skog fil­ma: „Ko to ta­mo pe­va” i „Ma­ra­ton­ci tr­če po­ča­sni krug”. 

Kao osno­vac je bio če­tvr­ti po vi­si­ni u raz­re­du, ali, ka­da je po­šao u Pro­ku­plje, u sred­nju po­ljo­pri­vred­nu ško­lu, iz­ra­stao je do 2,14 go­to­vo pre­ko no­ći. De­ca su pe­ša­či­la po dva, tri ki­lo­me­tra do ško­le, što je za Ta­su bio tek dvo­ko­rak.  

U voj­sci pr­vih šest me­se­ci ni­je imao či­zme, jer JNA u stra­te­škim pro­jek­ci­ja­ma ni­je pred­vi­de­la broj 52. Na­rav­no da ni­je išao bos, već mu je na­rod­na ar­mi­ja kon­stru­i­sa­la dr­ve­ne klom­pe. 

– Ka­da je Pi­va do­šao da me vi­di, stvar­no sam vo­zio trak­tor. Tad ni­su ima­li ka­bi­nu. Da­nas bi za me­ne mo­ra­li da pra­ve spe­ci­jal­ni otvor za gla­vu – sme­je se Ta­sa, osla­nja­ju­ći se na šta­ke. Bio je te­ški cen­tar krh­kih ko­le­na i za­to mu je skok bio slab. Ni­su mo­gli da iz­vu­ku „Po­li­ti­ku” is­pod nje­go­vih no­gu ka­da bi po­ku­šao da po­be­di gra­vi­ta­ci­ju. Ta­ko su mu go­vo­ri­li sa­i­gra­či Vu­či­nić, Đor­đe­vić, Mi­lun Ma­rić… 

Ta­sa do Be­o­gra­da ni­je sti­gao fir­mom „Kr­stić”, već je za­u­zeo ceo ku­pe vo­za. Me­nja­ju­ći auto­bu­se i tro­lej­bu­se, ne­ka­ko je pro­na­šao Cr­ve­ni krst i be­ton­ski te­ren KK Rad­nič­kog. Pr­vi put je vi­deo ko­še­ve. Pi­va je gle­dao u ve­li­ki to­ranj ko­ji od re­ke­ta do re­ke­ta sti­že u jed­nom ko­ra­ku. 

– Pr­vo sam pi­tao za pa­re, ali Rad­nič­ki pa­ra ne­ma. Do­bi­jao sam za bu­rek. Sme­šta­ju me u so­bi­cu is­pod tri­bi­ne, gde je već ži­veo ko­šar­kaš Fra­nja Kre­ja­čić iz Osi­je­ka. Ve­li­ki ka­uč za me­ne je bio kre­ve­tac. Po ceo dan sam pro­vo­dio na dvo­ri­šnim te­re­ni­ma, lop­te su bi­le u na­šoj so­bi i Fra­nja i ne­ki tre­ner­či­ći uči­li su me pra­vi­li­ma. Pod­u­ča­va­le su me i igra­či­ce Rad­nič­kog. Be­o­grad ni­sam upo­znao pr­vih me­se­ci. Umeo sam sa­mo da pro­še­tam do Đer­ma i na­zad – se­ća se Ta­sa. 

Ne­što ka­sni­je, ši­re mu se be­o­grad­ski vi­di­ci i ko­nač­no upo­zna­je Knez Mi­ha­i­lo­vu. Po­tom upo­zna­je i ka­fa­ne i dru­ži se sa Zo­ra­nom Rad­mi­lo­vi­ćem. Zo­ru su če­ka­li u „Po­sled­njoj šan­si”. Jed­no­ga ju­tra Zo­ran mu je re­kao: 

– Ta­so, kad bi ovaj na­rod znao oda­kle iz­la­zi­mo, po­ko­kao bi nas. 

Ta­sa mu je od­go­vo­rio: 

– Ne­moj ta­ko, Zo­ra­ne, pa mi smo ra­di­li u tre­ćoj sme­ni. 

Mno­go go­di­na ka­sni­je, kao član ban­de Bi­li­ja Pi­to­na u „Ma­ra­ton­ci­ma”, imao je mno­go zna­čaj­ni­ju ulo­gu iza ka­me­ra: mo­rao je da pro­na­la­zi Zo­ra­na po bir­cu­zi­ma i do­vo­di ga na sni­ma­nje. Igrao je ka­fan­ski pre­sing na Zo­ra­nu!  

Do Ta­si­nog ula­ska u pr­vi tim Rad­nič­kog pro­šlo je ne­ko­li­ko me­se­ci. Ka­da je se­deo na klu­pi, či­ni­lo se da je sta­jao. No­vi­ne su Ta­su di­za­le u vi­si­ne, sve do 2,18. Rad­nič­ki za nje­ga ni­je imao pa­ti­ke po me­ri, pa je igrao je u bok­ser­skoj obu­ći. Je­dan obu­ćar iz Be­o­grad­ske uli­ce je šio bok­ser­ke, spe­ci­jal­no za Ta­su. 

Pr­vi ko­ra­ci u re­ke­tu ni­su bi­li ples. Bio je to ze­mljo­tres. Ta­ko se stva­rao šam­pi­on­ski tim Rad­nič­kog. 

Ta­sa je smi­slio da is­ko­ri­sti no­vo­ste­če­nu sla­vu i igrao je sa klin­ci­ma ba­sket u sen­dvi­če, ka­ko bi po­ja­čao is­hra­nu. Man­gu­pi sa Kr­sta su že­le­li da se hva­le ka­ko su igra­li pro­tiv stvo­ra ko­ji pla­ši ma­lu de­cu.  

Krst je po­čeo da ga po­štu­je. Mu­dri Ta­sa po­či­nje da tre­ni­ra boks sa ču­ve­nim no­ka­u­te­ri­ma Rad­nič­kog. Išlo je do­bro, po­čeo je i da spa­rin­gu­je. Ka­da je Mi­lić do­šao iz Ha­va­ne sa bron­za­nom me­da­ljom sa Svet­skog pr­ven­stva, za­ka­za­li su im spa­ring meč. Mi­lić je bio ve­le­maj­stor te­ške ka­te­go­ri­je i čim je Ta­sa vi­deo ka­ko me­lje u rin­gu, ju­nač­ki se po­vu­kao is­pod ko­ša. 

– Ma ka­kav boks. Mi­lić bi me jed­nim udar­cem ba­cio do mog se­la – pri­ča mi Ta­sa, pri­zna­ju­ći da je, be­že­ći od Mi­li­ća, ko­nač­no na­u­čio da tr­či. 

Ne­zgra­pan i ogro­man, po­stao je ma­mac za pu­bli­ku. Za­vo­le­li su ga u ce­loj Ju­gi. Po­čeo da je da­je ko­še­ve, da pra­vi blo­ko­ve be­ko­vi­ma. 

Sa Sreć­kom Ja­ri­ćem ni­je go­vo­rio tri go­di­ne, ali ve­li­ki bek mu je u pra­vo vre­me de­lio asi­sten­ci­je, dok ga je Ta­sa, kao te­lo­hra­ni­telj, po­kri­vao i u na­pa­du i u od­bra­ni. Sa Mo­kom Slav­ni­ćem ne go­vo­ri ni da­nas, iako su igra­li za­jed­no ma­li golf na Ka­le­meg­da­nu. Mo­ka se, na­i­me, pre­vi­še ša­lio na ra­čun Ta­si­nog di­zaj­na. 

Rad­nič­ki osva­ja ti­tu­lu u se­zo­ni 1972/1973, a Ta­su iz so­bi­ce se­le u ho­te­le. Ka­ko je po­sta­jao slav­ni­ji, ta­ko su se po­ve­ća­va­le i di­men­zi­je kre­ve­ta. Ali ni­ka­da ni­je us­peo da is­pru­ži no­ge. 

U ti­mu je po­čeo kao epi­zo­di­sta, što je bi­la nje­go­va sud­bi­na, ali po­sta­je še­sti igrač ti­ma, 1974. go­di­ne, ka­da su osvo­ji­li na­ci­o­nal­ni kup. Lu­pao je sve vi­še ram­pi. Ka­da su man­gup­či­ći kre­ta­li na ulaz, is­pre­čio bi se Go­li­jat iz Do­njeg Cr­na­to­va.  

Igrao je pro­tiv naj­bo­ljih cen­ta­ra ju­go­slo­ven­ske ko­šar­ke, Ćo­si­ća, Je­lov­ca, Skan­si­ja, Ži­ži­ća, Jer­ko­va, Far­či­ća, Ra­do­va­no­vi­ća… Ta­sa je sjaj­no ču­vao Ćo­si­ća, naj­bo­ljeg evrop­skog cen­tra. 

– Ćo­si se pri­la­zi­lo dok ne pri­mi lop­tu. Kad je šče­pa, mo­žeš da ideš ku­ći! 

U Čač­ku je jed­nom pri­li­kom udar­cem u li­ce pre­ba­cio pre­ko ogra­de čo­ve­ka ko­ji ga je sve vre­me vre­đao sa tri­bi­na. Po­sle za­vr­šet­ka utak­mi­ce eki­pa Rad­nič­kog je otr­ča­la u svla­či­o­ni­cu. Re­pre­zen­ta­ti­vac Dra­gi Iv­ko­vić Tvi­gi mu je re­kao: 

– Cr­ni Ta­so, ceo Ča­čak na pla­tou is­pred ha­le če­ka da nas bi­je! 

Igra­či su se tu­ši­ra­li dok se ni­je ohla­di­la vo­da, ali uza­lud. Ma­sa se ni­je ra­zi­la­zi­la. Ta­sa je iza­šao sam i ostao ne­tak­nut. Kad su ga vi­de­li, Ča­ča­ni su na­pra­vi­li špa­lir i pro­pu­sti­li ga. Mno­gi su be­ža­li.  

Div ni­je bio bo­em. Za bo­e­ma mo­raš da imaš džep, ka­že mi. A pro­kle­tih pa­ra ni­je bi­lo u Rad­nič­kom. 

Pre ne­go što ga je po­zvao Slo­bo­dan Ši­jan, Ta­sa je već sni­mao fil­mo­ve. Pu­ri­ša Đor­đe­vić je hteo da na­pra­vi sa Ba­tom Ži­vo­ji­no­vi­ćem film o ju­go­slo­ven­skom Džem­su Bon­du. Ka­da se po­sva­đao sa Pu­ri­šom, re­di­telj je iz­ba­cio sve sce­ne sa Ta­som ko­ji je, valj­da, tre­bao da uc­me­ka Ba­tu. Što je sa­mo po se­bi ne­mo­gu­će!

Na sni­ma­nju fil­ma „Ko to ta­mo pe­va” Ta­sa je no­sio se­kir­če, a Mi­le Nos, još je­dan igrač Rad­nič­kog, ma­hao je ve­li­kim no­žem. Po­ro­di­ca dvo­me­tra­ša sa ma­lim ta­tom ko­ja ne da ukle­tom auto­bu­su da pre­đe pre­ko nji­ve, pre­te­ča je drum­ske ma­fi­je. Ta­ko tvr­di Ta­sa, po­ka­zu­ju­ći sta­ru fo­to­gra­fi­ju sa sni­ma­nja. 

Sce­na bu­še­nja gu­me po­na­vlja­la se une­do­gled. Ma­li ta­ta je gre­šio u tek­stu. Kad su če­tvr­ti ili pe­ti put tr­ča­li uz­br­do, pa na­zad, du­šu su is­pu­sti­li. 

Pa­ja Vu­ji­sić je vik­nuo Ši­ja­nu: 

– Aman, osta­vi vi­še lju­de na mi­ru, lip­sa­će!  

Sni­ma­ju­ći sa Le­pom Bre­nom, za­ka­čio se se se me­na­dže­rom Ra­kom Đo­ki­ćem, kao so­ci­jal­no od­go­vor­ni epi­zo­di­sta ko­me je sta­lo do kla­sne bor­be. 

– Sta­ti­sti ni­su sme­li da ru­ča­ju sa Bre­nom i zve­zda­ma. Pa i oni su lju­di, go­vo­rio sam Ra­ki. Džej Ra­ma­da­nov­ski me pre­po­znao, jer sam na jed­noj ci­gan­skoj sla­vi, kod nje­go­ve tet­ke na Kr­stu, po­jeo osam sar­mi. 

Ni­je Ta­sa sni­mao zbog sla­ve, ne­go zbog pa­ra. Pro­kle­tih pa­ra, ko­je ni­je imao u Rad­nič­kom.  

Tre­ni­rao je jed­no vre­me žen­sku eki­pu Rad­nič­kog, po­tom de­cu u osnov­noj ško­li na Zve­zda­ri.

Ali, ogrom­no te­lo je po­če­lo da sla­bi i sa­da Ta­sa ho­da te­ško, osla­nja­ju­ći se na šta­ke. Ka­že da se sma­nju­je, te bi ko­nač­no mo­gao da igra be­ka. Za­pra­vo je Ta­sa uvek že­leo da bu­de plej­mej­ker, da de­li lop­te i upra­vlja igrom.

Ka­ko sta­ri – na­pu­nio je se­dam­de­set – čo­vek osu­đen na epi­zo­de, svo­jim du­hom i ljud­sko­šću, po­stao je glav­ni igrač i glu­mac u srp­skoj dra­mi ko­ju zo­ve­mo ži­vot. Za mno­ge be­smi­slen, za Ta­su ča­ro­ban!

Komentari11
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

25.maj NBGD
Dobio sam Tasin autogram, svojevremeno, uz par drugih, kao jedanaestogodisnjak i kosarkaski fanatik. Mislim da je Radnicki igrao sa Metalcem. Secam se da me je neko od prisutnih ispod tribina tadasnje Hale sportova upitao da li "traktorista" zna da se potpisuje. Kao dete cistog srca bio sam uvredjen a i sada se secam koliko mi je bilo krivo sto ga omalovazavaju. Davna, zlatna vremena, zlatnih momaka, zlatnoga sporta...
nisam siguran...
da je u zlatna vremana radnicki igrao sa metalcem...bice naki drugi,ozbiljniji klub.za radnicki igrali su marovic,dugi damjanovic,tvigi ivkovic...svetska klasa.za metalac su igrali drugorazredni...kovacevici i kompanija.
Dusan Martinovic
@Zvonko Rot Da li ste isli u XI beogradsku gimnaziju i igrali rukomet?
Dusan Martinovic
Ovo je stvarno lepo sto ste se setili Tase . Zelim mu puno zdravlja i srece. Mozda bi bilo dobro da napravite reportazu sa Karatijem, Dugim, Twiggy -jem Micronom, Vucinicem (bek) Zmijancem bas bih voleo da znam gde su. Tasa me podseca na zlatno doba Aquarius-a kada su u tu dsikoteku dolazile najlepse zene Beograda.
Zvonko Rot
Uvek je bio drag covek i veliki drugar!! Svi beogradski klubovi u svim sportovima su zaista imali 'zadatak' da na turnejama po inostranstvu pronadju patike za reptile, broj 52...
Mil
Divan clanak o divnom velikom coveku, velikom dusom i srcem. Da nam dugo pozivi i da ga sreca i zdravlje prati.

PRIKAŽI JOŠ

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.