Tramp kao Gorbačov naših dana?
Dolazak Donalda Trampa na čelo izvršne vlasti u Sjedinjenim Državama, na položaj predsednika moćne supersile, nameće jednu samo na prvi pogled jeretičku i malo verovatnu asocijaciju. Istorijsku paralelu, za sada samo potencijalnu, s Mihailom Gorbačovim i njegovom presudnom ulogom u demontiranju tadašnjeg četiri i po decenije važećeg, pre svega evropskog (mirnodopskog, bez ratova u Evropi), ali i svetskog, teheransko-jaltsko-potsdamskog bipolarnog geopolitičkog i vojno-bezbednosnog poretka ravnoteže moći dve supersile, SAD i SSSR, i njihovih vojno-političkih blokova.
Da li je u ovom trenutku moguće razmišljati u „formatu” – Tramp kao Gorbačov naših dana?
Odigravši pre nešto više od četvrt veka ulogu vrhunskog, istorijskog, agenta Zapada, odnosno Sjedinjenih Država, Gorbačov je bio pravi tvorac tadašnjeg novog – unipolarnog, evroatlantskog, američkog, natovskog evropskog (kao i svetskog) poretka neravnoteže moći. Kao i svega onoga što nepostojanje globalne ravnoteže moći sobom donosi.
Bez ikakvih čvrstih garancija druge strane, on je jednostrano „dosanjao” ono o čemu je američki spoljnopolitički establišment, od Nikolasa Spajkmana, preko Džordža Kenana, pa do Zbignjeva Bžežinskog, do tada samo maštao. A to je apsolutna, neprikosnovena globalna i, dakako, primarno evropska, tzv. benevolentna globalna hegemonija SAD. Izuzetnost američke nacije i države, prosvetiteljska i mesijanska misija preoblikovanja, upodobljavanje preostalog „neslobodnog” sveta i sl. To je uključivalo čak i otvaranje i obznanjivanje najvećeg mogućeg i zamislivog svetskog geopolitičkog i geoekonomskog apetita, onog evroazijskog u vidu stvaranja „konfederatizovane Rusije sastavljene od Rusije, Sibirije i Dalekoistočne Republike”.
Dosadašnji Trampovi stavovi, pogledi i nagoveštaji u domenu međunarodnih odnosa i spoljne politike, za sada na deklarativnom planu, mogu se pokazati kao veliki, možda i najveći, zaokret, prst u oku i izazov upućen vladajućem američkom ideološkom spoljnopolitičkom i vojno-bezbednosno-obaveštajnom establišmentu od završetka Drugog svetskog rata i konstituisanja SAD u globalnu supersilu.
Trampova vodeća i ključna misao – „učiniti Ameriku (ponovo) velikom” još je ambivalentna kad je reč o globalnoj američkoj ulozi u međunarodnim odnosima. Jer, Sjedinjene Države su nesumnjivo globalno „velike”. Vojno, nuklearno strategijski, intervencionistički, ratovodstveno. Takođe i obaveštajno i kad su tajne operacije i mnogobrojne vojne baze i prislušna infrastruktura širom sveta u pitanju.
Tim povodom nameće se nekoliko pitanja. Prvo i ključno: da li administracija predsednika Trampa namerava da već veliku Ameriku u međunarodnim odnosima učini još većom, jačanjem ili slabljenjem (transformacijom) njenih postojećih performansi? Kako i na koji način Trampova administracija misli da učini Ameriku velikom u međunarodnim odnosima bez rata, bez vojne intervencije, bez globalne hegemonije, nasilja i državnog terorizma supersile, bez indukovanih građanskih ratova, državnih udara, bez ubistava predsednika država i bez sveobuhvatne kontrole? Da li je moguće učiniti Ameriku velikom uz potencijalno nagovešteno dezangažovanje, povlačenje, izolovanje, uz novu vojnu nuklearnu strategijsku modernizaciju i nadgradnju?
Da li bi takva pretpostavljena međunarodna (pre)orijentacija i koncepcija SAD zadovoljavala Volstrit, multinacionalne korporacije, vojni naučno-industrijski, kao i političko-ideološki „kompleks”? Vojna nuklearna modernizacija – uporedo s udaljavanjem od globalnog ratnog hegemonizma i vojno-bezbednosne kontrole nad Evropom? Da li je moguća nova velika Amerika u međunarodnim odnosima bez Rusije kao glavnog staro-novog odabranog američkog globalnog arhe neprijatelja, i bez Evrope kao prioritetnog američkog geopolitičkog sidrišta? I da li u tom slučaju Kina i zapadni Pacifik mogu da preuzmu poziciju Rusije i Evrope, ili to već čine? Odnosno, „preseljavaju” li se Sjedinjene Države iz Evrope na Daleki istok i u Zapadni Pacifik? Na kraju, da li bi za novu veliku Ameriku u svetu to mogla biti dovoljna „kompenzacija”?
Ukoliko se pokaže da će Trampova administracija u svom mandatu na većinu ovih i nekih drugih nepostavljenih pitanja dati pozitivan odgovor, onda bi to vodilo Americi kakvu Amerika, Evropa i svet nisu imali prilike da upoznaju od završetka Drugog svetskog rata do danas. Bila bi to svojevrsna varijanta „gorbačovljevizacije” Amerike i evropskog geopolitičkog i bezbednosnog prostora i poretka. Odnosno, vraćanje klatna u drugu stranu, ili možda čak i nešto dalje. U tom slučaju, na tapetu „velikog spremanja” morao bi se naći sadašnji evropski američko-EU-natovski bezbednosni poredak. Arhitektura novog poretka neće biti moguća bez Rusije kao jednog od njegovih suštinskih stubova nosača.
Doktor međunarodnih odnosa, politikolog, naučni savetnik
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


