Zajednički jezik razdora

Hrvatska je prošle nedelje svečano obeležila 50 godina od potpisivanja deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, kojom su se 1967. njihovi intelektualci pobunili protiv nametanja „zajedničkoga jezika” i udarili temelje hrvatske nezavisnosti. A ove nedelje više od 200 intelektualaca iz regiona podržalo je deklaraciju o povratku zajedničkog jezika na prostor nekadašnje Jugoslavije. Samo što se neće zvati srpskohrvatski.     

Kao što se srpskohrvatski jezik, u godinama uoči raspada Jugoslavije, urušavao pod političkim manipulacijama, tako i ovu deklaraciju u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu ili Podgorici tumače kao novu, uzavrelu političku raspravu na Balkanu.  

Deklaraciju o zajedničkom jeziku sastavila je grupa od 30 javnih ličnosti iz regiona i predstaviće je danas u Sarajevu, s namerom da podignu svest i aktivno utiču na postojeće „nacionalističke jezičke prakse u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji”.

I dok Hrvati u deklaraciji vide nepotrebnu provokaciju i „glupost”, nazivajući je „bedastoćom i Memorandumom 3”, profesor savremenog srpskog jezika na univerzitetu u Kragujevcu i beogradskom Filološkom Miloš Kovačević smatra da je ona uperena samo protiv Srba, a da svi ostali od nje imaju koristi.

Deklaracija, kako ističe Kovačević, nalaže komunistički princip zajedničke odgovornosti za raspad, a sada i za očuvanje zajedničkog jezika.

–  Nameće se da Srbi treba da se odreknu kompletne istorije da bi je podelili sa Hrvatima, Bošnjacima, Crnogorcima. To znači da srpski treba da zaboravi na svoju dugu vukovsku istoriju, a da crnogorski, koji je nastao juče, baštini istu tu istoriju jer su svi po ovoj deklaraciji ravnopravni. Postavlja se i pitanje ko su, i kakvog udela u srpskoj filologiji imaju oni koji su u ime Srba potpisali tu deklaraciju – zaključuje Miloš Kovačević. Jedno što je po ovoj deklaraciji dobro, kako kaže, jeste osuda  besmislenih prevođenja u sudskoj praksi.

Hrvatski premijer Andrej Plenković smatra da na deklaraciju ne treba trošiti reči. „Kako bih to podržavao? Ko to može podržati u Hrvatskoj?”, odgovorio je Plenković na pitanje novinara da li podržava ovu deklaraciju. Za njega je bitno da je hrvatski jedan od zvaničnih jezika u EU, dok  bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović ocenjuje da je ovde reč o „vukovskom vapaju jugoslovenskih nacionalista za izgubljenom domajom”.

Dokument su potpisali Rade Šerbedžija, Igor Štiks, Mirjana Karanović, Dino Mustafić, Ranko Bugarski, Boris Dežulović, Nenad Veličković, Faruk Šehić, Rajko Grlić, Jasmila Žbanić, Viktor Ivančić, Boris Buden, Biljana Srbljanović, Snježana Kordić, Balša Brković i mnogi drugi.

Tekst je sastavljen nakon serije regionalnih konferencija projekta „Jezici i nacionalizmi”, koje su od aprila do novembra prošle godine održane u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu. O deklaraciji u Sarajevu će danas govoriti profesor Enver Kazaz, spisateljica Ivana Bodrožić, pisac Vladimir Arsenijević, pisac i novinar Balša Brković i direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju Borka Pavićević.

Ranko Bugarski, lingvista i potpisnik deklaracije, objašnjava da termin „zajednički jezik” ne znači i isti jezik.

– Mnogi protivnici deklaracije će sada da reaguju da se mi zalažemo za povratak naziva srpskohrvatski. Ne tražimo da se ukinu nazivi „hrvatski”, „srpski”, „bosanski”, „crnogorski”, nego insistiramo da su oni ravnopravni i da zajedno čine jednu lingvističku celinu u širem smislu koja je raslojena na varijante. Jezik je zajednički, a ne jedinstven, jedan i identičan. To bi bilo besmisleno tvrditi i to niko ne tvrdi – kaže Ranko Bugarski.

Deklaracija se, prema njegovim rečima, konkretno zalaže protiv razdvajanje dece u školama na osnovu maternjeg jezika, što je do sada bila raširena pojava u Bosni naročito, u Hrvatskoj – odnosno Vukovaru, ili u Srbiji, recimo u Sandžaku. Pa tako učenici hrvatske nacionalnosti imaju nastavu pre podne na hrvatskom jeziku, a đaci srpske nacionalnosti slušaju časove u istoj zgradi na srpskom, ali u popodnevnoj smeni. Potpisnici deklaracije takav čin smatraju nedopustivim, to jest jednom vrstom aparthejda.

Šta na sve to kažu hrvatski intelektualci? Direktor Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić kaže da je ovde reč o tekstu kojim se problematizuje činjenica o postojanju četiri jezika, s naglaskom na „političkim jezicima”.

Jozić podseća da je borba za hrvatsku samostalnost uvek bila obeležena borbom za jezik i njegov naziv. Činjenicu da je hrvatski službeni jezik u Hrvatskoj, ali i jedan od službenih jezika u Evropskoj uniji, on vidi kao najveći domet hrvatskoga jezika za koji su se generacije „mukotrpno izborile”.

I sekretar Razreda za filološke nauke HAZU akademik August Kovačec smatra da je ova deklaracija „provokacija” kojoj ne treba pridavati preveliku pažnju.

– To je jedna od bedastoća ili ’soft Memorandum 3’. To je skup iskompleksiranih ideja o jeziku koji se ne temelji ni na kakvoj objektivnoj stvarnosti – kazao je Kovačec.

Sarajevsku konferenciju organizuju Udruženje Krokodil i nemački Forum ZFD (Forum Ziviler Frijedensdijenst) koji se od 1996. godine bavi promocijom mira i nenasilnim rešavanjem sukoba.

Filip David: Galama oko jezika

– Oko jezika se diže velika galama kako bi se pokazalo da su oni veoma različiti i da se oko njih zasniva neki nacionalni identitet. Znamo kako su propali pokušaji da se prevode srpski filmovi u Hrvatskoj ili Krleža na srpski. Svako može svoj jezik nazivati kako hoće, ali je osnovno da je to zajednički jezik. Politika postavlja prepreke kulturnoj komunikaciji i razmeni knjiga, a od opšte koristi bi bilo da se te granice uklone.

Matija Bećković: Laž na kojoj su nastale katedre

Da je to jedan jezik lingvistika se nikada nije ni dvoumila. Bilo bi dobro ako bi se predomislili političari koji su izmislili da su to različiti jezici. Važno dostignuće bilo bi već to ako srpsku lingvistiku ne bi progonili da odustane od istine da je to jedan jezik i prikloni se političkoj izmišljotini o različitim  jezicima. Ali u slavu te laži su već osnovane mnoge katedre. Viđao sam po svetu sudske tumače na čijim je vizitkartama pisalo da prevode sa srpskog, hrvatskog, bošnjačkog, crnogorskog. Pričali su mi da im u sudu nisu verovali da je sve to jedan isti jezik i da se neko tako sprda sa samim sobom. Bilo bi lepo ako su se od te razonode umorili.  

Iz deklaracije

Potpisnici deklaracije pozivaju da se ukinu svi oblici jezičke segregacije i jezičke diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama. Da se zaustave štetne prakse razdvajanja jezika i da se prestane sa rigidnim definisanje standardnih varijanti. Zalažu se da se izbegnu nepotrebna prevođenja u sudskoj i administrativnoj praksi. Traže i uvažavanje jezičkih raznovrsnosti; jezičku slobodu u književnosti, umetnosti i medijima; slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe, kao i slobodu „mešanja”, uzajamnu otvorenost i „prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika”.