Nomadi istanbulskih ulica
Od našeg specijalnog izveštača
Istanbul – Neobična razmena osećanja uspostavljena je u ovom gradu između 16 miliona ljudi i najmanje milion najmisterioznijih životinja koje su se približile čoveku – mačaka.
Istanbulska „kedi” je oličenje svega: istorije, religije, neopisivog haosa, kulture, ljubavi, sasvim jedinstvenog civilizacijskog meteža. Stotine hiljada mačaka luta megapolisom oplemenjujući identitet njegovog svakodnevnog života.
Dolaze i odlaze. Morate da ih potražite pogledom, ukoliko one prve ne potraže vas – što se najčešće događa.
Gledam ih kako se za zalogaj đevreka bore sa galebovima duž obala Bosfora, zaviruju u plastične kofe pecaroša na mostu Galata, obilaze ribarnice Kadikoja ili restorane Uskudara, izviđaju teren sa kupola hamama Sultanahmeta, šunjaju kaldrmom Fatiha, gnezde se uz kafiće Fenera i Bejoglua, protrčavaju oko turističkih tramvaja Ulice Istiklal, motaju se između turbeta po grobljima, strpljivo čekaju pred aščinicama ili dremaju ispred čajdžinica po kojima Turci neumorno igraju „tavle”.
Neskrivene emocije prema mačkama i njihovom čistunstvu imaju dugu istoriju na istoku, ali su pojačane od praskozorja islama. Mačke su veoma prisutne kroz islamsku istoriju, umetnost i literaturu. Tradicija veruje da su mačke, za razliku od pasa, ritualno čiste i zato im je dopušteno da budu u kući. Mačka je jedina životinja koja može da uđe u Veliku džamiju u Meki.
Ajeti, dela i reči proroka Muhameda, prenose da je jednom prilikom mačka njegovog prijatelja Abua Hurajre (bukvalno „oca mačetovog”) spasla Verovesnika od ujeda zmije otrovnice. U znak zahvalnosti, Muhamed je izgradio poseban odnos prema mačkama i jednom dopustio da se mačka omaci na njegovom ogrtaču. Prenosi se i da je, krećući na molitvu, odsekao rub odeće koju je nosio – da ne bi probudio ljubimicu Muezu koja mu je spavala uz noge.
Ostala je izreka: Ukoliko ubijete mačku i želite da izbegnete pakao, morate da izgradite pet džamija. Zlostavljanje je po islamu ozbiljan greh kažnjiv zatvorom i po turskom zakonu.
Kasnije, dok su u tmini srednjeg veka po Evropi praznoverovali da mačke pomažu vešticama a pape izdavale uputstva da se ubijaju, one su carevale kosmopolitskim Istanbulom. Razne rase koje su mornari držali po brodovima prelazile su na kopno.
Bile su cenjeni članovi porodica i zaštitnici: mačke su bile dragocena odbrana od kanalizacijskih štakora. Svaka kuća je imala mačku. Biblioteke su štitile od miševa. Vizantijska i osmanska imperija su nestale, ali mačke i dalje lutaju ulicama i sokacima, bazarima i džamijama. Divlje su, ali se ne ponašaju tako. Ljudi su sa njima uspostavili vezu koja ne popušta. Istanbul jednostavno obožava svoje mačke. Kao i čitava Turska. Kaže se da ukoliko ne volite životinje ne možete da volite ni ljude, ali ljubav prema životinjama je različita vrsta ljubavi koja je ovde vidljiva na svakom koraku
Srećniji „mali lavići” su sebe udomili po kućama, radnjama, kancelarijama ili aščinicama. Nije, naravno, sve idilično u životu istanbulskih mačaka. Njihove ponoćne borbe po siromašnim kvartovima potvrđuju da dele probleme svojih suseda.
Sa pešacima dele sve opasnosti prelaska ulica. O mačkama (i psima) ozleđenim u saobraćaju uvek ima neko da brine, a vlasti distrikta Bejlikduzu u rehabilitacionom centru svakog dana puštaju im Mocarta, Vivaldija i Betovena – radi smanjenja stresa.
Većina „kedi” nema gospodara, ali o njima brinu svi. I kada ih teraju, nema grubosti. Ne morate da imate ljubimca u kući. Možete da imate mnogo ljubimaca na ulicama.
Dok mezimci skupih restorana dobijaju rozbif, kao da su paše ili konkubine u haremu, svuda po gradu videćete da je neko lutalicama na ulicu izneo činije sa hranom i vodom. Bon appetit, prijatno, piše na nekima. Ribari im daju deo ulova. Hiljade sklepanih kućica štiti ih od sunca ili zime. Ima restorana sa kutijom za priloge za veterinare koji leče lutalice.
Kada je Barak Obama posetio Tursku 2009, ovekovečen je na fotografiji sa jednom od mačaka koje su se uselile u Aja Sofiju. U kvartu Kadikoj podignut je bronzani spomenik mački Tombili. Mustafa Efe, imam jedne džamije na azijskoj strani, snimljen je kako oberučke prima mačke koje su se pomešale sa vernicima. Mačke su nedavno dobile i film. Dokumentarac „Kedi”, jedinstven portret Istanbula, njegovih mačaka i ljudi koji o njima brinu, postao je svetski hit.
Ovog jula u restoranu „Biber” u kvartu Atašehir održan je koncert čiji je prihod otišao za pomoć uličnim psima i mačkama. Štampa je pisala kako je knjižara u Istanbulu postala novi dom za mačku koju je turski vojnik doneo sa sobom posle operacija na severu Sirije.
Poput grada na dva kontinenta, i njegove mačke žive između dva sveta – pripitomljene i divlje – ali uporno čuvaju svoj tajanstveni karakter. Dok su psi uvereni da su ljudi bogovi, mačke ne misle tako. I znaju bolje.
Vole da ih volite, a kada će mazno uzvratiti, to same određuju. Da li će vas umiljato očešati o nogu ili će vas sa doksata pratiti lenjo nezainteresovanim i dremljivim pogledom. One su neka vrsta naše poslednje veze sa prirodom koja ne ugrožava ni nas ni njih. Reciprocitet bez postavljanja ikakvih zahteva. Sasvim jedinstven magnetizam.
Bez mačaka Istanbul bi izgubio deo svoje duše.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


