Sreda, 17.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Nomadi istanbulskih ulica

Bez „ke­di” grad na Bos­fo­ru iz­gu­bio bi deo svo­je du­še
Nomadi istanbulskih ulica
(Фо­то Б. Јак­шић/Мон­та­жа П. Мир­ко­вић)

Od na­šeg spe­ci­jal­nog iz­ve­šta­ča
Is­tan­bul – Neo­bič­na raz­me­na ose­ća­nja us­po­sta­vlje­na je u ovom gra­du iz­me­đu 16 mi­li­o­na lju­di i naj­ma­nje mi­li­on naj­mi­ste­ri­o­zni­jih ži­vo­ti­nja ko­je su se pri­bli­ži­le čo­ve­ku – ma­ča­ka.

Is­tan­bul­ska „ke­di” je oli­če­nje sve­ga: isto­ri­je, re­li­gi­je, neo­pi­si­vog ha­o­sa, kul­tu­re, lju­ba­vi, sa­svim je­din­stve­nog ci­vi­li­za­cij­skog me­te­ža. Sto­ti­ne hi­lja­da ma­ča­ka lu­ta me­ga­po­li­som ople­me­nju­ju­ći iden­ti­tet nje­go­vog sva­ko­dnev­nog ži­vo­ta.

Do­la­ze i od­la­ze. Mo­ra­te da ih po­tra­ži­te po­gle­dom, uko­li­ko one pr­ve ne po­tra­že vas – što se naj­če­šće do­ga­đa.

Gle­dam ih ka­ko se za za­lo­gaj đe­vre­ka bo­re sa ga­le­bo­vi­ma duž oba­la Bos­fo­ra, za­vi­ru­ju u pla­stič­ne ko­fe pe­ca­ro­ša na mo­stu Ga­la­ta, obi­la­ze ri­bar­ni­ce Ka­di­ko­ja ili re­sto­ra­ne Us­ku­da­ra, iz­vi­đa­ju te­ren sa ku­po­la ha­ma­ma Sul­ta­nah­me­ta, šu­nja­ju kal­dr­mom Fa­ti­ha, gne­zde se uz ka­fi­će Fe­ne­ra i Be­jo­glua, pro­tr­ča­va­ju oko tu­ri­stič­kih tram­va­ja Uli­ce Is­ti­klal, mo­ta­ju se iz­me­đu tur­be­ta po gro­blji­ma, str­plji­vo če­ka­ju pred ašči­ni­ca­ma ili dre­ma­ju is­pred čaj­dži­ni­ca po ko­ji­ma Tur­ci ne­u­mor­no igra­ju „ta­vle”. 

Ne­skri­ve­ne emo­ci­je pre­ma mač­ka­ma i nji­ho­vom či­stun­stvu ima­ju du­gu isto­ri­ju na is­to­ku, ali su po­ja­ča­ne od pra­sko­zor­ja isla­ma. Mač­ke su ve­o­ma pri­sut­ne kroz islam­sku isto­ri­ju, umet­nost i li­te­ra­tu­ru. Tra­di­ci­ja ve­ru­je da su mač­ke, za raz­li­ku od pa­sa, ri­tu­al­no či­ste i za­to im je do­pu­šte­no da bu­du u ku­ći. Mač­ka je je­di­na ži­vo­ti­nja ko­ja mo­že da uđe u Ve­li­ku dža­mi­ju u Me­ki.

Aje­ti, de­la i re­či pro­ro­ka Mu­ha­me­da, pre­no­se da je jed­nom pri­li­kom mač­ka nje­go­vog pri­ja­te­lja Abua Hu­raj­re (bu­kval­no „oca ma­če­to­vog”) spa­sla Ve­ro­ve­sni­ka od uje­da zmi­je otrov­ni­ce. U znak za­hval­no­sti, Mu­ha­med je iz­gra­dio po­se­ban od­nos pre­ma mač­ka­ma i jed­nom do­pu­stio da se mač­ka oma­ci na nje­go­vom ogr­ta­ču. Pre­no­si se i da je, kre­ću­ći na mo­li­tvu, od­se­kao rub ode­će ko­ju je no­sio – da ne bi pro­bu­dio lju­bi­mi­cu Mu­e­zu ko­ja mu je spa­va­la uz no­ge. 

Osta­la je iz­re­ka: Uko­li­ko ubi­je­te mač­ku i že­li­te da iz­beg­ne­te pa­kao, mo­ra­te da iz­gra­di­te pet dža­mi­ja. Zlo­sta­vlja­nje je po isla­mu ozbi­ljan greh ka­žnjiv za­tvo­rom i po tur­skom za­ko­nu. 

Ka­sni­je, dok su u tmi­ni sred­njeg ve­ka po Evro­pi pra­zno­ve­ro­va­li da mač­ke po­ma­žu ve­šti­ca­ma a pa­pe iz­da­va­le uput­stva da se ubi­ja­ju, one su ca­re­va­le ko­smo­po­lit­skim Is­tan­bu­lom. Raz­ne ra­se ko­je su mor­na­ri dr­ža­li po bro­do­vi­ma pre­la­zi­le su na kop­no. 

Bi­le su ce­nje­ni čla­no­vi po­ro­di­ca i za­štit­ni­ci: mač­ke su bi­le dra­go­ce­na od­bra­na od ka­na­li­za­cij­skih šta­ko­ra. Sva­ka ku­ća je ima­la mač­ku. Bi­bli­o­te­ke su šti­ti­le od mi­še­va. Vi­zan­tij­ska i osman­ska im­pe­ri­ja su ne­sta­le, ali mač­ke i da­lje lu­ta­ju uli­ca­ma i so­ka­ci­ma, ba­za­ri­ma i dža­mi­ja­ma. Di­vlje su, ali se ne po­na­ša­ju ta­ko. Lju­di su sa nji­ma us­po­sta­vi­li ve­zu ko­ja ne po­pu­šta. Is­tan­bul jed­no­stav­no obo­ža­va svo­je mač­ke. Kao i či­ta­va Tur­ska. Ka­že se da uko­li­ko ne vo­li­te ži­vo­ti­nje ne mo­že­te da vo­li­te ni lju­de, ali lju­bav pre­ma ži­vo­ti­nja­ma je raz­li­či­ta vr­sta lju­ba­vi ko­ja je ov­de vi­dlji­va na sva­kom ko­ra­ku

Sreć­ni­ji „ma­li la­vi­ći” su se­be udo­mi­li po ku­ća­ma, rad­nja­ma, kan­ce­la­ri­ja­ma ili ašči­ni­ca­ma. Ni­je, na­rav­no, sve idi­lič­no u ži­vo­tu is­tan­bul­skih ma­ča­ka. Nji­ho­ve po­noć­ne bor­be po si­ro­ma­šnim kvar­to­vi­ma po­tvr­đu­ju da de­le pro­ble­me svo­jih su­se­da. 

Sa pe­ša­ci­ma de­le sve opa­sno­sti pre­la­ska uli­ca. O mač­ka­ma (i psi­ma) ozle­đe­nim u sa­o­bra­ća­ju uvek ima ne­ko da bri­ne, a vla­sti di­strik­ta Bej­lik­du­zu u re­ha­bi­li­ta­ci­o­nom cen­tru sva­kog da­na pu­šta­ju im Mo­car­ta, Vi­val­di­ja i Be­to­ve­na – ra­di sma­nje­nja stre­sa.

Ve­ći­na „ke­di” ne­ma go­spo­da­ra, ali o nji­ma bri­nu svi. I ka­da ih te­ra­ju, ne­ma gru­bo­sti. Ne mo­ra­te da ima­te lju­bim­ca u ku­ći. Mo­že­te da ima­te mno­go lju­bi­ma­ca na uli­ca­ma. 

Dok me­zim­ci sku­pih re­sto­ra­na do­bi­ja­ju ro­zbif, kao da su pa­še ili kon­ku­bi­ne u ha­re­mu, svu­da po gra­du vi­de­će­te da je ne­ko lu­ta­li­ca­ma na uli­cu iz­neo či­ni­je sa hra­nom i vo­dom. Bon ap­pe­tit, pri­jat­no, pi­še na ne­ki­ma. Ri­ba­ri im da­ju deo ulo­va. Hi­lja­de skle­pa­nih ku­ći­ca šti­ti ih od sun­ca ili zi­me. Ima re­sto­ra­na sa ku­ti­jom za pri­lo­ge za ve­te­ri­na­re ko­ji le­če lu­ta­li­ce.

Ka­da je Ba­rak Oba­ma po­se­tio Tur­sku 2009, ove­ko­ve­čen je na fo­to­gra­fi­ji sa jed­nom od ma­ča­ka ko­je su se use­li­le u Aja So­fi­ju. U kvar­tu Ka­di­koj po­dig­nut je bron­za­ni spo­me­nik mač­ki Tom­bi­li. Mu­sta­fa Efe, imam jed­ne dža­mi­je na azij­skoj stra­ni, sni­mljen je ka­ko obe­ruč­ke pri­ma mač­ke ko­je su se po­me­ša­le sa ver­ni­ci­ma. Mač­ke su ne­dav­no do­bi­le i film. Do­ku­men­ta­rac „Ke­di”, je­din­stven por­tret Is­tan­bu­la, nje­go­vih ma­ča­ka i lju­di ko­ji o nji­ma bri­nu, po­stao je svet­ski hit.

Ovog ju­la u re­sto­ra­nu „Bi­ber” u kvar­tu Ata­še­hir odr­žan je kon­cert či­ji je pri­hod oti­šao za po­moć ulič­nim psi­ma i mač­ka­ma. Štam­pa je pi­sa­la ka­ko je knji­ža­ra u Is­tan­bu­lu po­sta­la no­vi dom za mač­ku ko­ju je tur­ski voj­nik do­neo sa so­bom po­sle ope­ra­ci­ja na se­ve­ru Si­ri­je.

Po­put gra­da na dva kon­ti­nen­ta, i nje­go­ve mač­ke ži­ve iz­me­đu dva sve­ta – pri­pi­to­mlje­ne i di­vlje – ali upor­no ču­va­ju svoj ta­jan­stve­ni ka­rak­ter. Dok su psi uve­re­ni da su lju­di bo­go­vi, mač­ke ne mi­sle ta­ko. I zna­ju bo­lje.

Vo­le da ih vo­li­te, a ka­da će ma­zno uz­vra­ti­ti, to sa­me od­re­đu­ju. Da li će vas umi­lja­to oče­ša­ti o no­gu ili će vas sa dok­sa­ta pra­ti­ti le­njo ne­za­in­te­re­so­va­nim i dre­mlji­vim po­gle­dom. One su ne­ka vr­sta na­še po­sled­nje ve­ze sa pri­ro­dom ko­ja ne ugro­ža­va ni nas ni njih. Re­ci­pro­ci­tet bez po­sta­vlja­nja ika­kvih zah­te­va. Sa­svim je­din­stven mag­ne­ti­zam.

Bez ma­ča­ka Is­tan­bul bi iz­gu­bio deo svo­je du­še. 

Komentari1
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Berislavci
Ovaj nas Bosko, po rasclanjivanju do detalja i finom pojedinacnom identifikovanju i uopstavanju svojih lucidnih opsevacija, ne zaostaje za svojim poznatijim kolegom Orhanom. Ali i medju nomadima na istambulslim ulicama ima onih koji zive "kao da su pase ili konkubine u haremu" i onih nesrecnica koje se po budzacima otimaju za crkavicu. Dakle, i slobodne macke Istambula, kao covekovi stalni pratioci, dele njegovu sudbinu i zajednicki nose breme istorijskog nasledja. Sta covek moze da nauci od zahvalnog zivotinjskog roda i zasto ga voli, najbolji odgovor nalazimo kod Sokrata: "Sto sam vise upoznavao ljude, vise sam volio zivotinje".

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.