Širi se lepeza nejednakosti
Jedna od ključnih tema ovogodišnjeg Davosa bile su socijalne nejednakosti, ali u Srbiji se o tim nejednakostima malo govori, kao da su one kod nas manje nego u drugim zemljama. A nisu, nego su veće od mnogih evropskih i, prema nekim istraživanjima, uvećavaju se. Govoreći o razmerama tih nejednakosti, dr Mladen Lazić, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, kaže da kod nas čak 33 odsto stanovništva spada u populaciju s najnižim društveno-ekonomskim položajem, dok kategorija iznad ovog sloja, a to su oni koji zauzimaju niže srednje položaje i mogu da zadovolje samo svoje osnovne egzistencijalne i socijalne potrebe, obuhvata 42 procenta.
Ove dve u socijalno-ekonomskom smislu najniže društvene grupe čine, dakle, zajedno tri četvrtine ukupnog stanovništva Srbije (5,4 miliona) i taj podatak dovoljno govori o socijalnom stanju kod nas.
Sledeću grupaciju koju pominje ovaj sociolog čine oni koji zauzimaju srednje ekonomske položaje. Oni obuhvataju samo 16,9 odsto stanovništva (1,2 miliona), dok 6,2 procenta ili njih 440.000, zauzimaju više srednje položaje, a one najviše – njih 1,9 odsto (135.000).
Koje društvene grupe zauzimaju svaki od tih položaja?
Napominjući da je ova podela rezultat istraživanja na osnovu tri kriterijuma – prihodi, imovina i potrošnja – profesor Lazić kaže da 1,9 odsto najbogatijih čine privatni biznismeni – vlasnici srednjih i većih firmi, ali i vodeći menadžeri tih firmi i manji deo političara. To su oni koji raspolažu, za naše uslove, ogromnom imovinom, imaju stanove i kuće, redovno idu na letnji i zimski odmor u inostranstvo, imaju kolekcije umetničkih dela i sl.
Srednji sloj čini samo 17 odsto stanovništva
Na socijalnoj stepenici niže, srednji viši sloj, jeste deo stručnjaka u boljestojećim firmama i deo preduzetnika – poslovnih ljudi koji nisu u samom vrhu, kao i najveći deo političara. To su oni koji svojim porodicama mogu da priušte „potrebe višeg reda” kao što su kvalitetno školovanje dece, dobro opremljena domaćinstva višeg kvaliteta, redovna putovanja i letovanja i, recimo, redovne odlaske u najkvalitetnije restorane u centru Beograda ili nekog drugog velikog grada.
Sledeću grupaciju – srednji sloj – čine, najvećim delom, stručnjaci, zatim sitni preduzetnici, pa i službenici sa srednjom spremom u boljestojećim firmama. To su oni koji mogu da zadovolje osnovne potrebe domaćinstva i poneku od potreba „višeg reda”. To znači da povremeno idu na letovanje, pa i na zimovanje (jeftiniji smeštaj), da mogu da plaćaju školovanje svoje dece, da solidno opreme stan itd. Problem je u tome što srednji sloj u Srbiji čini samo 17 odsto stanovništva, dok je najbrojnija grupa (42 procenta) onih čiji položaj označavamo kao niži srednji. U ovu grupaciju spadaju boljestojeći penzioneri, deo nezaposlenih koji imaju neke druge izvore prihoda, manji deo NKV i PKV radnika i najveći deo KV radnika, kao i deo službenika sa srednjom stručnom spremom. Reč je o tri miliona stanovnika koji zadovoljavaju svoje osnovne životne potrebe (ishrana, stanovanje, odeća), ali ništa više od toga.
Najzad, trećinu stanovništva s najnižim položajem u Srbiji čini najveći deo penzionera i nezaposlenih, zatim veliki deo (64 odsto od njihovog ukupnog broja) NKV radnika, pa i deo KV radnika na privremenim i povremenim poslovima. Oni jedva uspevaju ili i ne uspevaju da zadovolje svoje osnovne socijalne potrebe, mada i u ovoj grupaciji postoje razlike između najsiromašnijih i onih koji su u nešto povoljnijem položaju.
Profesor kaže da se od kraja osamdesetih godina broj penzionera i nezaposlenih u grupaciji najsiromašnijih povećava, a njihov položaj se pogoršava u odnosu na zaposlene. Osim malog dela poslovne i političke elite, od kraja osamdesetih pogoršava se položaj i ostalih grupacija i taj trend traje do 1995/96, kada dolazi do porasta diferencijacije, i to ne više samo između vrha društvene hijerarhije i ostalih nego i tako što delovi srednjih slojeva dospevaju u bolji položaj. U drugoj polovini devedesetih poboljšavaju se i pozicije sitnih preduzetnika koji u to vreme koriste razne pogodnosti sive zone poslovanja. Međutim, posle 2000. godine stručnjaci počinju da pristižu sitne preduzetnike i oni zajedno čine novu srednju klasu.
Zbog čega je razlika sve više
I položaj ostalih grupacija se delimično popravlja, ali radnici – KV, a pogotovo NKV – kao i većina penzionera i nezaposleni sve više zaostaju za srednjim slojem, tako da sad imamo tri osnovne grupacije: one na vrhu koji se i dalje odvajaju od ostalih, zatim srednju klasu koja popravlja svoj položaj i u apsolutnom i u relativnom smislu, dok niži slojevi sve više zaostaju i za vrhom i za srednjom klasom.
Lazić kaže da je ova tendencija širenja „lepeze nejednakosti” registrovana u istraživanju od pre nekoliko godina, a da nove rezultate, na osnovu ispitivanja koje je zakazano za proleće, treba očekivati tokom leta.
Na pitanje zašto je u Srbiji sve više onih na najnižim i nižim srednjim položajima i zašto nejednakosti rastu, profesor odgovara da je uzrok tome relativno nerazvijena ekonomija zbog čega su radnici, pogotovo oni nižih kvalifikacija, veoma slabo plaćeni (200–250 evra). Probleme stvara i naš zakasneli nastup na svetskom tržištu (kasnimo 10–15 godina), zbog čega smo primorani da strane investicije privlačimo i niskim zaradama. Međutim, socijalne razlike se povećavaju i zbog nesposobnosti naših sindikata da zaštite najsiromašnije slojeve.
Nemoć, neorganizovanost i nezaštićenost ovih socijalnih slojeva najviše doprinose njihovom zaostajanju u odnosu na druge jer nejednakosti su u nekim zemljama veće, a u nekim manje, nezavisno od ukupnog stepena njihove razvijenosti. Na primer, one su manje u Sloveniji i Slovačkoj nego kod nas, a manje su u nekim najrazvijenijim zemljama (Švedska) u odnosu na neke druge (SAD). Prema tome, ukupan položaj stanovništva u Srbiji se popravlja porastom BDP-a, ali smanjivanja nejednakosti u društvu nema bez odgovarajućih mera države za koje mogu da se izbore sindikati i političke partije.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


