Svaki peti radnik na minimalcu
Zvanična državna statistika je u ponedeljak saopštila da čak 66,7 odsto ili dve trećine od oko dva miliona zaposlenih prima manju zaradu ili jednaku onoj prosečnoj. Prosečna srpska plata, koja još nije dostigla 400 evra, kod nas je bezbroj puta „ožaljena”, ali ovaj podatak zapravo skriva činjenicu da mnogo ljudi prima mnogo manje od toga i da je za njih taj prosečni prihod od 400 evra zapravo cilj koji tek žele da dostignu. Preračunato to znači da nešto više od 1,3 miliona zaposlenih „dobacuje” do pomenutih 400 evra ili zvaničnih 47.893 dinara koliko je iznosila prošlogodišnja prosečna plata u Srbiji.
Statistika je takođe saopštila da 18,8 odsto zaposlenih prima između 20.000 i 25.000 dinara što je nivo garantovanog minimuma. Drugačije rečeno, oko 380.000 ljudi prima minimalac i manje od toga. Ukoliko se uzme u obzir i da većina penzionera prima do prosečnog iznosa penzije, koji je oko 25.000 dinara, i da penzija u programu fiskalne konsolidacije nije smanjivana za 1,04 miliona penzionera, dolazi se do podatka da oko 1,4 miliona stanovnika ima lična primanja manja od 25.000 dinara.
Božo Drašković, saradnik Instituta ekonomskih nauka kaže da priča o prosečnoj plati u Srbiji zamagljuje suštinu problema.
– Prosek se statistički dobija tako što se uzme prosek primanja, na primer, deset ljudi koji zarađuju 200 evra i jednog čija su primanja 3.500 evra. U proseku svaki od njih prima 500 evra, a jasno je da je 99 odsto njih siromašno – kaže Drašković.
Po njegovim rečima, kod nas mnogo ljudi ima male prihode što znači da smo siromašno društvo sa velikim razlikama. Porodica s primanjima od 200 evra mesečno je na nivou ekonomske bede, bez mogućnosti plaćanja kulture, lečenja, obrazovanja, oblačenja, stanovanja. Za njih se postavlja pitanje socijalne izdržljivosti. Zbog siromaštva smanjuje se broj stanovnika, pa i radne snage, zbog čega plate statistički izgledaju relativno veće.
Kod nas postoji mnogo strategija za smanjenje siromaštva, ali su očigledno rezultati izostali. Drašković kaže da strane direktne investicije nisu rešile problem nigde u svetu i da je rešenje kenzijanski ekonomski model spram neoliberalnog. Drugim rečima, odgovorna država sa sopstvenim ekonomskim razvojem. Neoliberalni koncept ekonomije nije za zemlje periferije kapitalizma kakva smo sami. On može da se primeni u razvijenim zemljama, ali samo dok ne izbije kriza što je pokazala i poslednja iz 2007. godine kada je uskočila država da spasava i privredu najrazvijenijih zemalja.
Sarita Bradaš, saradnik Fondacije „Centar za demokratiju” takođe kaže da statistika zamagljuje pravu sliku. Podaci ankete o prihodima i uslovima života pokazuje da je polovina stanovništva u riziku od siromaštva, odnosno da je čak 48 odsto stanovništva socijalno isključeno što znači da ima ograničenje u obrazovanju, lečenju…
– Statistika ne održava da veliki broj ljudi spaja kraj s krajem, jer prema statističkoj definiciji tročlana porodica čija su primanja 27.748 dinara mesečno nije nužno siromašna, iako je minimalna potrošačka korpa 2016. godine koštala 36.000 dinara. Vlada svake godine pravi program ekonomskih reformi za naredne tri godine, međutim one ne predviđaju mere za rešavanje siromaštva. Program dobro dijagnostifikuje problem, ali mere ne odgovaraju. Taj vladin dokument se bavi time kako da se novčana socijalna pomoć raspodeli – kaže Bradaš.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


