Subota, 20.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Buđenje generacije, u fragmentima

Buđenje generacije, u fragmentima
Из представе „Лице од стакла” по тексту Марије Караклајић у продукцији Битеф театра и СКЦ

Komad „Lice od stakla” Marije Karaklajić (Bitef teatar, SKC, režija Anja Suša), aktuelne dobitnice Mihizove nagrade za dramski tekst, može se prepričati u samo dve rečenice: Tržni centar u bilo kom gradu na planeti. Petoro ljudi koji vode bespredmetne svakodnevne razgovore, a onda pištolj opali kao u Čehovljevom „Galebu”... 

One na prvi pogled ne govore mnogo, ali iza besmisla i neobjašnjivog, Marija Karaklajić piše o ozbiljnim temama: odnosu žrtve i zločina, identitetu, ljudskoj ranjivosti, nemogućnosti uspostavljanja istinite intimnosti, bezličnosti života u velikim gradovima. Poput „Supermarketa” Biljane Srbljanović, komad „Lice od stakla” naglašava ništavilo savremenog čoveka čiji se postupci, kao u supermarketu, vrte kroz iste odnose, greške i preispitivanja. I sve bi to bila opšta mesta kojima se pozorište bavi, da Marija Karaklajić, pripadnica najmlađe generacije domaćih dramskih pisaca (ako za potrebe teksta savremeno dramsko stvaralaštvo odredimo generacijski i analiziramo dela pisaca koji u proseku imaju oko tridesetak godina), ne eksperimentiše sa formom, stvarajući monološki i dijaloški poetski tekst u kome nema gotovih rešenja i tumačenja, već publika treba sama da izvede zaključke i pouke.

 Poput Brehta, Marija Karaklajić zahteva od publike da se probudi, misli svojom glavom i ne uživa u predstavi kao neutralnom estetskom događaju.

Pored tematske različitosti, ovaj komad tretira pozorišni angažman kroz svakodnevicu (što je karakteristika i drugih autora: Milene Marković, Filipa Vujoševića, Milene Bogavac). Ali „Lice od stakla” predstavlja i nastavak izvođenja dela mladih savremenih dramskih pisaca na scenama naših institucionalnih pozorišta, koja konačno počinju da podržavaju eksperiment vršeći istovremeno jošjednu misiju – analizu, sa distance, šta nam se zapravo desilo u poslednjih petnaestgodina.

Društvena kritika

Analogno tome, naše društvene pojave u ovom trenutku srpske dramaturgije „kritikuju” Milena Bogavac, Maja Pelević i Filip Vujošević pišući o novoj srpskoj stvarnosti koja i dalje trpi posledice ratova, siromaštva, besmislene politike. I možda je sve počelo projektom „Nova drama” u Narodnom pozorištu koji je kroz radionice i javno čitanje dramskih komada pokazao da postoje pisci izvan zvaničnog toka (Nušić, Sterija, Dušan Kovačević...), a koji opet prate evropske tendencije novog brutalizma ( Marko Rejvenhil, Sara Kejn, Enda Volš, Marijus fon Majenburg, Vasilij Sigarov).

Zajedničke karakteristike novih pisaca u skladu sa pravcem koji slede su: fragmentarna dramaturgija, filmski jezik, likovi letargične, izgubljene generacije, kako je najčešće nazivaju, koja je sad već u srednjim godinama, a koja je detinjstvo ili mladost provela pod sankcijama, bez pasoša, solidnog posla, ambicije i ciljeva. O tome piše i Filip Vujošević u komadu „Halflajf” (drama se u režiji Ane Tomović trenutno igra u pozorištu Atelje 212) smeštajući radnju drame ispod zemlje, u podzemnu stanicu „kod Vuka” gde nekoliko mladih ljudi svoje vreme provodi igrajući kompjutersku igricu kaunter strajk. Nemajući svest o alternativnim životnim mogućnostima, oni u kompjuterskoj igrici vide smisao života – religioznu posvećenost. Ovi mladi ljudi su zarobljeni između potrebe za sigurnošću (scena kada Milica luta hodnicima stanice praveći balone od sapunice) i stvarnosti koja im svaki put opali novi šamar.

(/slika2)„Dramu sam napisao 2005. godine. To je bio jedan specifičan momenat nakon 5. oktobra kada se sve pokreće, a onda, kada bolje pogledate, upravo ta mlada generacija, koja je izgubila veliki deo odrastanja, nastavlja da bude negde na kraju reda. A, s druge strane, neki ljudi srednje generacije dohvatili su se pozicija i tronova počevši da se ponašaju kao ljudi koji se nisu dovoljno iživeli. I oni su izgubili petnaest godina života zbog čega je u Srbiji sve pomereno. Zbog toga sam želeo da moj komad bude angažovan. Na početku drame namerno sam naglasio da se radnja dešava u „Slobinoj stanici”, najvećem građevinskom projektu devedesetih i velikom ponosu tadašnje vlasti”, kaže Filip Vujošević.

Smatrajući da u našem pozorištu ne postoji kontinuitet u izvođenju mladih pisaca, koji su uvek postojali, ali ih uprave nisu stavljale na repertoare, on potcrtava tezu da je i njegov komad nastao pod uticajem dramaturgije Milene Marković i Biljane Srbljanović, a da prati sadržaje i tok urbanih tema kojima se možda najdirektnije i ogoljenije bavi Milena Bogavac.

Pozdrav iz Beograda

Kako izgleda psihološki profil navijača devedesetih u Srbiji („North Force”), šta je balkanska ženstvenost i zbog čega je Srbija na prvom mestu po broju abortusa u Evropi („Crvena – seks i posledice”), šta su beogradske lovačke priče po kafićima („Fake – porno”, projekat sestara Bogavac) o imaginarnim avionima, kamionima i ludačko strastvenom seksu, koji se zapravo nikad nije dogodio, samo su neka pitanja kojima se bavila Milena Bogavac u svojim dramama, duhovito, bez turobnosti i čemera. Tako je napisan i komad „Tdž” (scena „Mata Milošević” FDU, koji je objavljen u Teatronu), u kojem autorka ne osuđuje svoje likove,iako pamfletski opisuje živote mladih ljudi u vreme bombardovanja, zainteresovane samo za herion i zabavu.

Bolne teme mogu se prikazati odmereno, duhovito, naturalistički, ali ne bukvalno realistički. Smatrajući da je domaće pozorište dosadno, tradicionalno i staromodno, Milena Bogavac piše komad „Dragi tata” (nagrađen na konkursu JDP-a za najbolji dramski tekst gde se i izvodi, na sceni Studio u režiji Borisa Liješevića ) koji govori o potrebi jedne devojčice za svojim ocem. On je otišao, ali se ona s tim ne miri te mu stalno šalje razglednice, koje ne zna gde da pošalje (otuda u podnaslovu komada stoji „Pozdrav iz Beograda”). U uvodnim didaskalijama komada, Bogavčeva opisuje da je jedan zid do plafona prelepljen razglednicama u nekoliko slojeva tako da se vidi slika, ali ne i strana sa tekstom. Komad „Dragi tata”, u stvari, objašnjava koliko je važna figura oca u procesu odrastanja, kao autoriteta koji uspostavlja sistem vrednosti. Ovo nije porodična, već društveno angažovana drama, jer je mesto događanja Srbija, u kojoj su pravila jedne građanske porodice zamenjena stilom života estradnih pomodara.

Srpsko selo i legenda o ljubavi

Međutim, dvadesetogodišnji Dušan Spasojević napravio je otklon od urbanih tema komadom „Odumiranje” (Atelje 212, režija Egon Savin). Naime, posle dugo vremena u domaćoj dramskoj književnosti pojavio se tekst koji se bavi temom savremenog srpskog sela. Na tradiciji drame Milice Novković „Kamen za pod glavu” (1977), Dušan Spasojević radnju komada smešta u opustelo, proređeno i već poluživo srpsko selo. U njemu su muškarci ili propali ili „pod zemljom” koja se prodaje u bescenje ili žive sa željom da ih greje sunce tuđeg neba, a žene – ćutljive mučenice, paćenice i samohrane majke. Kroz ovaj ruralni „isečak iz života”, pisac sve dovodi u pitanje: moral, tradicionalne vrednosti, patrijarhalnu svest, mit, koristoljublje (sin prodaje očevu zemlju čak i grob). Korupcija je iznad smrti i života.

Mit i legenda služe pozorištu kao univerzalni osnov na kome se grade sadržaji novog vremena. Tako je i sa „Skočiđevojkom” Maje Pelević (SNP, režija Kokan Mladenović), koja je napisana po motivima pripovetke Stjepana Mitrova Ljubiše, brižljivog hroničara crnogorske i primorske istorije. Pripovedač zapravo obrađuje legendu o „Skočiđevojci”, koja je nastala početkom 15. veka, a govori o Ruži, koja je uporno i beznadežno čekala dragog da se vrati iz rata. Tekst Pelevićeve je sada metafora za nemilosrdnost današnjeg vremena u kome osećaja, sentimenta i empatije više nema. Kako naglašava Kokan Mladenović, u legendi, kao i Ljubišinoj pripoveci, prepoznali smo karakteristiku našeg vremena. Ljudi iz 15. i 18. veka liče na naše savremenike koji hladno odlučuju o našim sudbinama, kojima naše emocije ne znače ništa.

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.