Zadruge kao razuđeni arhipelag

Program „500 zadruga u 500 sela” uspešno se ostvaruje – vidi se iz prikaza R. Kostova („Politika, 17. 12. 2018). Njegovom ostvarenju nema protivljenja, niko ga politički ne svojata, a izvesne sumnje da su zadruge u sukobu sa „većim prioritetima”, kao što su razvoj stočarstva, očuvanje i nega zemljišta, ukrupnjavanje gazdinstava i smanjenje broja seljaka... otklonili su svojim prilozima M. Davidović i, naročito, akademik Dragan Škorić („Politika”, 11. 12. 2018. i 3. 1. 2019). Zadruge su, kako ih ovaj program usmerava, u funkciji ostvarivanja i ovih prioriteta, članovi ih osnivaju kao izraz svojih potreba, a zadruga nije to ako u poslovanju ne primenjuje zadružne principe. Akademik Škorić očekuje izrastanje zadružnih korporacija, čime će se ostvariti i međuzadružna saradnja, autonomija i nezavisnost, kao i konkurentnost zadružne ponude i poslovanje velikog obima.

Kao što novcem podstiče udruživanje u zadruge, država bi trebalo da nekom merom i uslovljava, ili bar utiče na udruživanje zadruga i stvaranje zadružnih poslovnih sistema. Time bi se prekinula dosadašnja praksa poslovanja zadruga kao razuđenog arhipelaga inferiornih trabanata uz društva kapitala nastalih na razvalinama agroindustrijskih sistema razorenih tranzicijom.

Ako je suština zadružnog poslovanja da celokupna poslovna korist zadruge i njenog udruženja, bila ona zadružni savez, složena zadruga ili korporacija, pripada zadrugarima, društvo kapitala kome je podređena zadruga nema taj cilj. Ako se poslovni zadružni odnos završi na pragu zadruge, lavovski deo dobiti njoj se ne vraća kao što bi bilo da je u zadružnoj aglomeraciji. Zbog toga danas ni u jednom poslu koji preduzima ili namerava da preduzme država (izvoz voća, tovne stoke, mesa...) nema zadruga ni njihove ponude. Zadružni savez ih iskazuje samo kao mehanički zbir, ali nema uticaj na njih. Sloboda i autonomija zadruga se ne guši, nego podstiče međusobnim udruživanjem, a nje sada nema zbog inferiorne podređenosti kapitalu.

Program „500 zadruga...”, koji je pokrenuo ministar Milan Krkobabić, ostvaruje se u selima u kojima ima ljudi i njihovih imanja. Ali ključno pitanje je kako oživeti područja ispražnjena, napuštena, a sa geostrateškog stanovišta veoma značajna?! A prostor je veliki, kao i proizvodni potencijal, počev od zemljišta. Na tim područjima, uglavnom prigraničnim, infrastruktura je nerazvijena i zapuštena, sela i kuće, gazdinstva takođe. Potesi obradivog zemljišta dugo su neobrađeni i zapušteni, zasadi na izdisaju.

Ako se želi bilo kakva revitalizacija, svaki lament nad nekadašnjim selom bio bi besmislen, kao što je još i štetno ostaviti ova područja izvan svake pažnje i aktivnosti. Jedna od prepreka je i činjenica da tamo nema ni kupoprodaje zemljišta, kao ni ponude ni tražnje zakupa. Iz tih razloga nužno je ponuditi modele revitalizacije koji bi izazvali interesovanje u našim uslovima. S obirom na aktivnosti ovog programa i angažovanje Akademijskog odbora za selo SANU, pomenuo bih sugestije koje sam naveo u jednom svom prilogu za naučni skup „Vlasinski susreti” 2013. godine.

– Angažovati neku od stručno-naučnih institucija da sačini programe zasnivanja agrarnih gazdinstava u vidu nekoliko tipova, veličine od najmanje 10 hektara i većih, prema uslovima određenih područja i vrste proizvodnje;

– Uz početnu stimulaciju za zakup i promet zemljišta, nekom sumom po zaposlenom (kako se praktikuje sa stranim firmama), mogle bi se animirati i poslovne banke za kreditiranje gradnje i zasnivanja gazdinstava na zemljištu u zakupu;

– Država i lokalne samouprave morale bi da osposobe elementarnu putnu i komunalnu infrastrukturu (put, struja, voda...) i da pomognu komasaciju i arondaciju parcela. Ako bi se ukinula zakonska zabrana delatnosti zadružne štednje i kredita, zadruge bi i same ulagale u svoj razvoj.

Na taj način temeljno bi se izmenio odnos i odgovornost prema zemljištu, koje više ne bi bilo „artikal na tržištu zakupa”, nego bi se u zakup nudila i uzimala celovita savremena gazdinstva. Takođe, veliki broj nezaposlenih agronoma, koji se, verujem, nisu školovali samo za državne činovnike, mogli bi da se pojave kao zakupci i moderni proizvođači. Udružena u zadruge, takva gazdinstva bi bila prepoznatljiv robni proizvodni potencijal i bitan činilac ekonomije.

Sekretar Zadružnog saveza Jugoslavije u penziji

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista