Nabacivanje mitovima

Višedecenijska srpsko-hrvatska i srpsko-srpska prepirka o broju ubijenih u Drugom svetskom ratu ne samo u akademskim i u političkim krugovima, već i među „običnim“ svetom, postaje zamorna i da nije o tome o čemu je, bila bi otkačenija od one koju je srednjevekovna akademska zajednica vodila o broju konjskih zuba sve dok nisu bili upućeni da do odgovora dođu tako što će da priđu konju, otvore mu usta i izbroje zube.

Prepirka je zapravo nabacivanje raznovrsnim mitovima od kojih je najčuveniji jasenovački. Jedni broj od 700.000 ubijenih u ustaškom logoru nazivaju srpskim mitom, drugi broj od nekoliko hiljada jasenovačkih žrtava nazivaju Tuđmanovim mitom, ali i jedni i drugi svoje optužbe za preterivanje u povećavanju, odnosno smanjivanju broja ubijenih zasnivaju na mitu – da ne postoji popis ubijenih u Drugom svetskom ratu na području Jugoslavije. Međutim, on postoji!

Sproveden je početkom šezdesetih godina minulog stoleća sa svrhom da se na osnovu popisa žrtava izračuna nadoknada Nemačke Jugoslaviji za ljudske gubitke u ratu koji je izazvala. Iako je u kratkom vremenskom razdoblju dva puta sprovođen, popis ipak nije potpun pošto njime nisu obuhvaćeni ubijeni pripadnici kvinsliških jedinica. Popisom se došlo do ukupnog broja od 597.323 smrtno stradalih pripadnika naroda i narodnosti Jugoslavije što sa izostavljenim brojem ubijenih saradnika okupatora jedva može da pređe proračunatu brojku od 1.016.000 do 1.066.000 ubijenih.

Bez ubijenih pripadnika Nedićevih, Ljotićevih i četničkih formacija koji su odreda uvršćeni među saradnike okupatora na popisu se nalazi manje-više pouzdana broj od 346.740 stradalnika srpske nacionalnosti sa područja cele Jugoslavije. Koliko je poznato niko iz naučnog sveta taj broj nije doveo u pitanje.

Spomenuti dokument čak i pod pretpostavkom da je izostavio 10, 20, pa čak i 50 posto umorenih Srba nameće pitanje kako je moguće da je u Jasenovcu od 1941. do 1945. godine ubijeno maltene duplo više Srba nego što ih je ukupno ubijeno na prostoru cele Jugoslavije? Popis žrtava iz 1964–1965. godine, takav kakav je, dovoljan je da broj od 700 000 jasenovačkih žrtava do kojeg se došlo metodom rekla-kazala otpremi u oblast irealnog. Opstanak tog broja u zoni iole relevantnih rasprava ugrožavaju i rezultati do kojih su došli zaposleni u Muzeju žrtava genocida u Beogradu. Stručnjaci Muzeja su nakon višegodišnjeg rada pobrojali poimenice oko 90.000 jasenovačkih žrtava. Posao nije priveden kraju, ali po ozbiljnim predviđanjima ukupni broj žrtava neće biti veći od 130 000.

Pitanje o broju jasenovačkih žrtava još nije dobilo definitivan odgovor, ali njemu se približilo najviše što se moglo. Naučni pristupi ovoj temi ne ostavlja ni najmanju sumnju da je broj od 700.000 pa i više jasenovačkih žrtava izmaštan. Možda broj od 700.000 više odgovara ušima Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije (i nije samo muzika za uši ovog Ministarstva) od realnog broja od oko 130.000 jasenovačkih žrtava, kao i onima kojima nikad dosta uživanja u sholastičkim i kafanskim nadgornjavanjima koja sve više podsećaju na nekrofiliju.

U vezi sa ovom temom bilo bi od posebnog značaja za zdravlje nacije dobiti odgovor na pitanje: zbog čega srpskim ušima lepše zvuči i zašto uporno brane višestruko netačan broj od najmanje 700.000 srpskih žrtava u Jasenovcu, pa kako stignu i umeju ometaju širenje istine o približno tačnom broju od 130.000 stradalnika raznih nacionalnosti, među kojima najviše srpskih, u ustaškom logoru Jasenovac?

Nažalost ovo pitanje se još ne nalazi u agendi odgovarajućih naučnih delatnika.

Andrej Vujnović,
muzejski savetnik u penziji