Subota, 20.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

I grob i rob, ni grob ni rob

Kada je reč o moralnoj dilemi, da li je za Kraljevinu Jugoslaviju bilo bolje da ostane u Trojnom paktu i da tako na njenom obrazu ostane žig sramote, Vuk Drašković otkriva da je Jugoslavija samo na papiru pristupila paktu i da su joj Nemačka, Italija i Japan garantovali vojnu neutralnost
I grob i rob, ni grob ni rob
Демонстрације 27. марта 1941. године

U svom novom romanu „I grob i rob” Vuk Drašković demistifikuje i osvetljava iz svih uglova pogubni srpski mit o puču 27. marta 1941. godine kao patriotskom i junačkom podvigu. Ovaj događaj je i dalje neupitan za hroničare i istoriografe, jer, bez obzira na sve njihove razlike u razmatranju i shvatanju uzroka i posledica, saglasni su da je prevrat bio pozitivan čin koji je spasao Jugoslaviju sramote i svrstao je na stranu antifašističke i pobedničke koalicije u Drugom svetskom ratu.

Vuk Drašković, međutim, zastupa sasvim suprotno stanovište, koje sugeriše i naslov njegovog romana – da je udar koji su izveli visoki oficiri Kraljevske vojske bio čin koji je doneo oboje – i stotine hiljada grobova i milione robova.

Kada je reč o moralnoj dilemi, da li je za tadašnju državu bilo bolje da ostane u Trojnom paktu kojem je pristupila 25. marta 1941, i da tako na njenom obrazu ostane žig sramote, Drašković otkriva da je Kraljevina Jugoslavija samo na papiru, a ne u stvarnosti pristupila paktu i da su joj Nemačka, Italija i Japan garantovali vojnu neutralnost.

Autor kroz radnju svog dela i dijaloge junaka sugeriše da su posledice nepromišljenog događaja 27. marta bile užasne jer je otvorio put za napad Nemačke i njenih satelita na Jugoslaviju, brz slom Kraljevske vojske, okupaciju i komadanje državne teritorije, genocid, koncentracione logore, zverska i ritualna ubistava, posebno nad Srbima u NDH, progone stanovništva i mržnju i nepoverenje koji su bili plodno tle za nove ratove pola veka kasnije.

Drašković, međutim, osim armijske vrhuške koja je radila za interese Velike Britanije, ukazuje i na ništa manju krivicu i odgovornost srpske nacionalne inteligencije, oličene u delatnosti Srpskog kulturnog kluba i delova Srpske pravoslavne crkve.

Ostvarenje „I grob i rob” značajno je i zbog toga što ima mnogo analogija, sličnosti i paralela sa današnjim vremenom. 

S obzirom na to da smo ponovo na svojevrsnoj prekretnici, pred nama je izbor – da li ćemo dopustiti da nas neodgovorni i zlonamerni, pod krinkom patriotizma, nacionalizma, odbrane Kosova, pravoslavlja i rusofilstva, gurnu u nove ratne sukobe sa Albancima i ostalim susedima, a to bi ponovo značilo i rat sa Evropskom unijom i NATO-om – ili ćemo postupati pametno i nacionalno odgovorno, tako što ćemo čuvati mir i bezbednost u Srbiji i regionu, krenuti brzo i odlučno ka članstvu u EU i NATO, odnosno zajednici najdemokratskijih i najuređenijih zemalja sveta, ne ostavljajući zamrznuti konflikt na Kosovu budućim generacijama, te primenjujući Vašingtonski sporazum iz septembra ove godine. 

Ako se opredelimo za ovaj drugi, a zapravo, prvi i jedini logičan izbor, Srbija će imati sigurnu sadašnjost i perspektivnu budućnost. Savezništvo sa Amerikom, bez obzira na to ko je na predsedničkoj funkciji u Beloj kući, garantuje Srbiji najbrži put u Evropsku uniju, ili što bi Drašković rekao: „Put Srbije u Brisel vodi preko Vašingtona”. 

Na nama je da, sledeći pouke iz prošlosti, sadržane i u romanu „I grob i rob”, ne dozvolimo da odmetnute strukture službi bezbednosti, pojedini crkveni krugovi i takozvane patriotske organizacije, za račun drugih država, izazovu ratne sukobe na Kosovu, BiH, Severnoj Makedoniji, Crnoj Gori… Nema nikakve sumnje da bi u tom slučaju Srbija postala nova evropska Sirija. O pogubnosti takvog scenarija izlišno je trošiti reči, jer smo kroz slična iskustva prošli mnogo puta i još se nismo od njih oporavili.

Da do ovakvog sleda događaja ne bi došlo, izuzetno je važno da se SAD vrate na Balkan, jer istorija nas uči da u ovom delu sveta nema mira bez Pax Americana. Draškovićevo delo ukazuje na pogubne posledice američkog izolacionizma posle Prvog svetskog rata, povlačenja iz Evrope i odbijanja Kongresa da ratifikuje odluke iz Versaja. Takav američki stav omogućio je nastanak i bujanje totalitarnih režima – komunističkog u Rusiji, fašističkog u Italiji i nacističkog u Nemačkoj.

Vašingtonski sporazum vraća nadu da će SAD kao lider slobodnog sveta sprečiti uticaj u našem regionu nekih novih totalitarnih režima koji bi da uz svoju robu izvoze i sukobe.

Sada najviše toga od nas zavisi, da ne bismo još jednom istoriju proživeli kao farsu, ili kako u Vukovom romanu jedan razočarani komunista kaže predstavnici poražene građanske klase: „Mnogo bolje bi bilo da ničeg nije bilo. Ni vaše tragedije, ni naše pobede.”

*Književnik

 

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista

Komentari31
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Ksenija
Ubistvo kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića, od strane ustaša, VMRO i komunista, u Marseju, 1934 i dvadesetsedmomartovski puć, 1941. godine, najtragičniji su događaji u istoriji, novovekovne Srbije!
Luis
Mnogi komentari su se uhvatili polemika s događajima od prije osamdeset godina. Potpuno pogrešno. Treba se zamisliti nad onim dijelom koji govori o sadašnjosti. Kako to da latentni sukob, nerješena pitanja, neizvjesnosti, nedostatak strategije, može biti dobar za građane Srbije? Zašto nema nekog tko može napravit taj iskorak u normalan, moderan život?
Vjekoslav
Vuk je rekao istinu. Sačuvali bi narod i državu, sistem i već bili u EU i NATO a to sve bez učešća u ratu.
Bob Petrovich
Da upotrebim reči Vuka Draškovića, "don't mix grandmothers with frogs". Ovo je pokušaj da se 80 godina zakasnela analiza upotrebi da se Srbija gurne u novu provaliju, po istom receptu. Ako Kosovo i Metohija nije naše, zašto traže da ga se odreknemo u ime mira, a ako jeste naše, da ga se odreknemo zato to što to kaže sin Vidaka Draškovića i sekretar Mike Špiljka?
Леон Давидович
Од деведесетих популарно је говорити против патриотизма и промовисати како се све може решити преговорима. НОП је потпуно заборављен (практично забрањен), а ако се говори о патриотима из 1. св, рата и на то ће ретко ко обратити пажњу. Резултат таквих идеолошких погледа јесте да од деведесетих Срби стално губе.(Издавачи штампају књиге онима који имају новац да плате ма колико имале штетан утицај , а ко нема новац може имати најбоље идеје узалуд. нико за такве никада неће ни чути .)

PRIKAŽI JOŠ

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.