Verski ratovi
Hrišćanstvo je priznato kao religija 313. godine, islam se razvija u 7. veku, a hrišćanstvo se podelilo na katolike i pravoslavne u 11. veku. Najveći broj ratova u prošlosti i sada je verskog karaktera, ali se to izbegava javno konstatovati. Verske razlike i verske ratove koriste svetski moćnici – „mirovnjaci” radi svojih ciljeva i koristi.
U veoma korisnom članku („Politika”, Među nama, 12. 11. 2020), M. Tišma je podsetila na ratna zbivanja u Maloj Aziji, u periodu 1910–1923. godine o kojima se kod nas odnedavno zna. O tim zbivanjima naše generacije u školi nisu ništa učile, ali smo učili o Asircima, Vavilonu i sličnom, u starom veku.
U toku Prvog svetskog rata, 1916. godine, tada moćne Engleska i Francuska potpisale su sporazum o oduzimanju južnih turskih teritorija (Irak, Sirija, Liban, Palestina, Transjordanija) da bi ih potom stavile pod svoju (kolonijalnu) upravu kada se rat završi, što su i realizovale.
Na mirovnoj konferenciji u Parizu, januara 1919. godine, Engleska, Francuska, SAD i Italija („sile prvog reda”) određivale su granice po Evropi i Maloj Aziji. Da bi „utešile” Tursku što su joj oduzele Irak, Siriju i druge zemlje, na jugu su poklonile Turskoj pravoslavne jermenske i grčke teritorije u Maloj Aziji. U tom periodu, od 1912. do 1923. godine sa prostora sadašnje Turske proterano je i ubijeno oko dva miliona Jermena, milion i po Grka i 200.000 Bugara, a u tim borbama poginulo je i mnogo Turaka. Živeli su Grci u Maloj Aziji preko 2.500 godina, sada ih tamo nema, njihova Smirna sada je Izmir, Prusa je Bursa itd. Kao i kod nas pre dvadesetak godina, oteraju sve nealbance iz Metohije i sad je Metohija albanizovani Dukađin, jer su gradske ulice, naselja, geografski pojmovi... dobili nova imena.
Sadašnje borbe u Nagorno-Karabahu praktično su nastavak građansko-verskih borbi vođenih pre stotinak godina. Već se dvadesetak godina kod nas priča o dijalogu i povratku raseljenih, a za to vreme rođene su i odrasle generacije Albanaca koje ne znaju nijednu srpsku reč. Kad je reč o iskrenosti svetskih mirovnjaka, mogle bi da posluže srpske izreke „Tuđa ruka svrab ne češe”, „U se i u svoje kljuse” itd. U oba svetska rata, kao i u ratovima prilikom raspada Jugoslavije, bilo je verskih sukoba, istoričari i političari ih drukčije definišu, pa eto i u Parizu seče glava.
Jedino ponekad, poneko, kaže da je to „sukob civilizacija”...
Prof. dr Branislav Nikolić,
Novi Beograd
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


