Hrvatski jezik na putu Srbije u EU

Specijalno za „Politiku”

Zagreb – U isto vreme dok su u jeku šaljive dosetke o „mljevenicima”, kroatizovanoj verziji specijaliteta od mlevenog mesa, kao i o ostalim zvaničnim i nezvaničnim hrvatskim kovanicama novijeg datuma, i dalje se vode i ozbiljne rasprave o jeziku. Ili se barem očekuje da treba da budu ozbiljne, s obzirom na institucije koje su u raspravu uključene. Naime, otkako je u javnost dospelo da se u nekim udžbenicima za srpski jezik za osmi razred osnovnog obrazovanja našla informacija da hrvatski i bosanski ne spadaju u grupu južnoslovenskih jezika, već da su to samo srpski, slovenački, bugarski i makedonski, ne prestaju polemike.

Upravo zbog spornih udžbenika, Hrvatska akademija znanosti i umetnosti (HAZU), odnosno Odbor za normu hrvatskog standardnog jezika HAZU, predložila je Vladi Republike Hrvatske da, kao jedan od uslova za pristupanje Srbije Evropskoj uniji, zatraži da zvanični Beograd, kako navode, „javno i nedvosmisleno prizna hrvatski jezik kao poseban i nezavisan standardni jezik i jedan od službenih jezika EU”. Odbor je izjavu doneo „uzimajući u obzir činjenicu da kulturna i javna tela Srbije, kao i institucije koje se finansiraju iz njenog budžeta, učestalo već godinama poriču postojanje hrvatskog jezika i njegove istorije i prisvajaju hrvatsku književnu baštinu”.

Kako u Srbiji institucije i kulturna i javna tela već priznaju hrvatski jezik, Srbija je ratifikovala Evropsku povelju o regionalnim manjinskim jezicima i prihvatila da će štititi i unapređivati položaj hrvatskog jezika, što i čini, pored ostalog, ulaganjem u obrazovanje na hrvatskom jeziku, podržavajući, recimo, medije na hrvatskom jeziku. Zato nije jasno na koji to način treba dodatno i „javno” priznati hrvatski jezik. A to ni u Hrvatskoj akademiji znanosti i umetnosti nisu precizirali.

„Republika Srbija, koliko mi je poznato, dosad u svojim službenim aktima ni u zemlji ni izvan nje nije iskazivala nepriznavanje hrvatskog jezika. On je u njoj priznat i prihvaćen kao jezik službene i javne upotrebe pripadnika hrvatskog naroda koji su državljani i građani Republike Srbije, od nivoa opštine do nivoa AP Vojvodine”, kaže u razgovoru za „Politiku” Milorad Pupovac, predsednik Srpskog nacionalnog veća, i sam lingvista.

Međutim, napominje da je pomenuti udžbenik doneo formulaciju koja je u neskladu s tim činjenicama i da je zato treba promeniti, ali i da je zahtev HAZU da se zbog tog udžbenika blokiraju pregovori Srbije s EU „nesretan koliko i sporna formulacija”.

„Svi narodi koji govore novoštokavskim ili hrvatsko-srpskim/srpsko-hrvatskim (najčešći naziv do raspada zajedničke države) kao svojim prvim jezikom njegovi su ravnopravni baštinici, bez obzira na to kako ga nazivali i kakvu samostalnu jezičku politiku i jezičku standardizaciju praktikovali. Svima podjednako pripada, kao što je pripadao u vreme zajedničke jezičke politike i jezičke standardizacije. Svakom narodu pripada pravo da ga naziva svojim narodnim imenom ili nekim drugim imenom za koje se odluči samostalno ili u saglasnosti s drugim narodom ili narodima, te da ga standardizuje autonomno, posredstvom svojih državnih ili nacionalnih institucija”, ističe Pupovac i naglašava da niko nikome nijedno od ova dva prava ne bi trebalo ni da odriče ni da nameće, a da formulacije u udžbeniku srpskog jezika za 8. razred nisu napravljene prema ova dva prava, pa stoga izazivaju nesporazume.

„Ovakve razmirice svakako ne pomažu nikome, pa ni Srbima u Hrvatskoj. Posebno ne pomažu širenju prostora slobode za upotrebu ćiriličnog pisma i tolerancije prema srpskom jeziku i srpskim jezičkim posebnostima u Hrvatskoj”, naglašava on.

Oko sporne formulacije s njim se slaže i lingvista Mate Kapović, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. On, međutim, ide korak dalje, tvrdnjom da je jezik zapravo metafora nacije.

„Za bilo kakvu suvislu raspravu potrebno je da sve strane najpre uvažavaju tuđe identitete. To je minimum od kojeg se mora krenuti. Kad se krene s nepotrebnim ekscesom i provokacijom koja de fakto drugim nacijama poriče pravo na postojanje, a jezik je tu zapravo samo metafora nacije, na tome se ne može ništa pametno i konstruktivno graditi”, ocenjuje Kapović za „Politiku”.

Poznat po svom liberalnom odnosu prema jeziku, Kapović podseća da su imena jezika pre svega stvar politike i identiteta i da je na govornicima koji govore određenim jezikom da odrede kako će nazivati svoj jezik. A to se, kako možemo videti iz istorije, kroz vreme može i menjati, kao i druge politike, ideologije i stavovi. Kapović ocenjuje da ipak nije politički korektno i primereno reći da i ostale nacije govore srpski i da su stoga reakcije u drugim zemljama, ne samo u Hrvatskoj, očekivane. Smatra i da se nikakvo nametanje uopšteno ne može smatrati produktivnim. Takvim potezima, kako ističe, samo se produbljuju nacionalne netrpeljivosti, umesto da se radi na dobrosusedskim odnosima i solidarnosti.

Čitava prepirka oko udžbenika čini se da ima dublju pozadinu i da debelo zadire u vanjezičke porive. Da je tako, govori i činjenica da se u raspravu uključila i Srpska akademija nauka i umetnosti, ali da je retko ko od aktera rasprave imao sluha za ono što su iz ove ustanove saopštili, a to je da – nisu nadležni za ove udžbenike. Nisu ih direktno ni odobrili, niti je u njihovom delokrugu da ih povlače.

Milorad Pupovac podseća i da se HAZU nije oglasio oko „necivilizacijskog stigmatizovanja ćiriličnog pisma u Hrvatskoj”.

„Bilo bi bolje da vlade i akademije dveju zemalja razgovaraju umesto što se daje povod da nam se drugi (uključujući i Brisel) podsmevaju ili da nam ’pomažu’”, ističe Pupovac.

A kad je o razgovoru dveju akademija reč, iz HAZU su na našu molbu da prokomentarišu ovaj slučaj kratko i odlučno odgovorili da „Hrvatska akademija znanosti i umetnosti nema odnose sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti zato jer se SANU još nije odrekla svojih velikosrpskih memoranduma, koji su izazvali poznate posledice”.

HAZU, čini se, problem sa spornim udžbenicima ni ne želi da reši, jer inače ne bi zaobilazila adrese koje su nadležne za njega i ne bi kucala na vrata iza kojih od datog problema mogu da stvore samo još veći. Ali čini se da „problem” nadilazi lingvistiku.

„Nadam se da će u budućnosti biti više pameti od strane srpskih političkih i akademskih elita jer ovakvi potezi samo idu naruku nacionalizmu i u Hrvatskoj i drugim zemljama. Ali, budimo realni, to je zapravo ono što trenutno vladajućim elitama svuda i odgovara”, zaključuje Kapović.