Četvrtak, 25.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Beograd nekad i sad

Beograd nekad i sad
Центар Београда (Фото: Н. Неговановић)

Imam 72 godine i sve vreme živim u Beogradu. Obožavam ga i učim unuke da je živeti u Beogradu velika privilegija i da to treba poštovati, ceniti i uživati u tome.

Teško je objasniti im šta znači žickati za karte ispred „20. oktobra”, kupati se između mostova, kešati se na tramvaj, igrati na dva golića nasred ulice, sa školom dočekivati druga Tita na Terazijama, klizati se niz Dobrinjsku i sankati niz Gepratovu... Ići u školu s Ljubom Zemuncem i Slavkom Ćuruvijom...

Sa setom im pričam da smo jeli baklave kod „Međeda”, išli na Zvezdino, Lazarac, Mašinac... Da su poneki imali telefon, koji je uvek stajao u predsoblju ili dnevnoj sobi, pa ti pričaj i dogovaraj se pred svima...

Istovremeno sam i savremenik ovoga što se u poslednje vreme dešava s Beogradom i u njemu.

Imam primedbu, da ne kažem neku drugu reč, na omladinu koja nema osećaj da u gradskom prevozu ustupi mesto starijima, već ih kuckajući po telefonu pogleda kao da kaže „sklanjaj se da mi ne kvariš ugođaj”. Život prolazi pored njih, a oni kuckaju...

Imam primedbu na novopečene biznismene s dva telefona, u džipovima, koji su u Beogradu okosnica razvoja kroz gradnju kuća sa sumnjivim dozvolama, parama i kvalitetom, koji okolinu doživljavaju kao smetnju razvoju, a stanare koji žive na njihovim metama kao bube koje treba satrti i tu graditi, graditi... Imam primedbu na divljanje sve većeg broja vozača po ulicama, tramvajskim šinama, pa i trotoarima. Mi pešaci, pogotovo stariji, smetnja smo njihovom hitanju i, izgleda, ne bi trebalo ni da se nalazimo na ulici.

Imam primedbu što više nema Cvetnog trga, Slavije, Trga republike sa satom, gde smo decenijama sačekivali i bili sačekivani. Čekali smo i gledali u onaj istorijski sat i davali „protivniku” još deset, petnaest minuta „fore”, a bili smo spremni da čekamo dok ne dođe (ako uopšte dođe).

Imam primedbu što na ulicama nema policajaca koji šetaju svojim delom grada i znaju sve, a i njih poznaju svi. Kod nas oko Cvetka dežurali su Gugleta, krupan, i Slepčević, sitan. Obojica su sve znali i svi smo ih poštovali. Gužve su bile česte, ali kada se njih dvojica pojave – svi su mirni. A oni su samo Ljubu respektovali. Ali im je interes bio zajednički – mir u kraju.

Imam primedbu na beogradske škole, bar na onu gde mi idu unuci, gde nije obaveza da đaci ustanu kad u učionicu ulazi učitelj ili nastavnik. Beogradske škole su bile pojam i obrazovanja i vaspitanja. Prva, Peta, Šesta, Osma gimnazija bile su rasadnici kulture i obrazovanja. „Nikola Tesla”, „Petar Drapšin” imale su renome fakulteta. Danas se škole „udvaraju” učenicima, jer se više ne zna šta od vaspitnih mera može da se primeni, a da ne budu ugrožena prava učenika i sujeta roditelja.

Imam primedbu na status kontrolora gradskog prevoza u Beogradu. Kartu pregledaju samo onima koji im je pruže, od ostalih ne smeju ni da traže. Kako li to izgleda turistima koji se ponekad nađu u vozilima? Od njih obično traže karte jer oni i ne shvataju da mogu da se voze a da ne kupe kartu. Tako ranije nije bilo u Beogradu. Postojao je samo jedan kondukter na malom podijumu kod zadnjih vrata i ni muva nije mogla da mu promakne, a ne „švercer”. Ko bi ušao na srednja ili prednja vrata slao bi pare za kartu „preko veze”, od ruke do ruke...

Imam primedbu na kese sa đubretom koje ponekad promiču s viših spratova. Stanari, sadašnji vlasnici, ne doživljavaju zgradu, ulicu, pa ni sam grad Beograd kao svoje okruženje, svoje vlasništvo koje treba čuvati, negovati, uzdizati, ulepšavati, razvijati... Beograd je za njih samo mesto za ostvarivanje ciljeva, koji u velikoj meri nemaju veze s dušom našeg grada.

Imam primedbu jer na ulicama srećem više pasa nego dece. Ranije su u šetnju išle cele porodice sa decom, sretale se, pričale, a deca jurcala oko njih. Sada se sreću vlasnici pasa. Nisam protiv domaćih ljubimaca, ali bih voleo da u Beogradu broj dece upisane u obdanište i prvi razred raste. Tako se ide napred.

Rastao sam u okruženju gde je Partija bila jedina i neprikosnovena. Kasnije sam i kao član, dok se nije ugasila – mada me niko kao člana nije o tome obavestio – radio i učestvovao u uzdizanju društva, a pogotovo mog grada Beograda. Kad vidim kako je sada, nisam siguran da smo mladim generacijama ostavili osećanje pripadnosti velikom, lepom, duševnom i predivnom Beogradu. Za to se u svoje ime, možda i u ime cele svoje generacije izvinjavam omladini što im nismo preneli i u njih usadili duh Beograda.

Ipak, pokušavam da unucima, a ima ih pet, ulijem nešto od te ljubavi prema gradu u kojem su rođeni. To je moj, a nadam se i njihov, Beograd.

Nikola Dragojlović,
Beograd

Komentari11
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Lala
G. Dragojloviću, po vašem tekstu može da snimi film ili, da se doradi kao dramski tekst, za pozorište. Prelepi opisi, jednostavan i, svima razumljiv, jezik. E, bio je to naš predivni Beograd, kad je bio komunizam a Bog hodao zemljom. Imali smo da kupimo i sa Istoka i sa Zapada, kvalitetno. I opet je čovek nezadovoljan a imao je sve. Malo je bilo ograničeno blebetanje. I to je bilo dobro Mi smo osetili blagodeti toga vremena. Danas svi bulje u telefon i misle da je to sreća i sva pamet ovog sveta
Феђа
Бранко, много ми је драго да си ти све време бринуо о Косову, поред нас безбрижних.
Бранко Ср'б Козаковић
Тенденциозни осврт на прилике. СФРЈ тог доба је била паразит Хладног рата, а не пример велеумне политике и уређења. Селективно извештавање, тенденциозно, манипулативно,.. обликовало је свест и утисак о "златном добу". Идео-проп филмови су били оруђе система. Колико је све то што славите било труло видело се потом. Није свима било лепо, а зна се коме јесте. Док сте опијени уживали у једној краткој историјској епизоди, која се митотвори!, Косово и Метохија су постали Косово, полурепублика. ...
Бранко Ср'б Козаковић
Иако добро указује на проблеме, који су последица И "савремених тековин", ово је на жалост још један југоносталгични, југокомунистички, памфлет коме је недостајало и чувено "спавање на клупи у Загребу". БГ је одувек био град дођоша - од деспота Стефана до данас. Разликују се они који када дођу прихвате културу живљења у граду, и они који град прилагођавају себи. "Осме офанзиве", "шестеличке",.. и остали расрбници по задатку су променили БГ који је предходио овом којег се романсирано присећа писа
Зоран Маторац
Какве везе има текст са југоносталгијом?
Лидија, Тун, Швајцарска
Редак текст о обичном свакодневном животу. Заиста. У поплави сензационаличких будалаштина, први пут, после дужег времена читам текст а осећам као да је Драгојловић био ту поред мене и да описује мој живот. Сјајно! Срећа да сам ископирала текст, видим да то сви раде зато што Политика не објављује увек, коментаре. Модератори или спавају или... Није лепо. То ми је ретка веза са домовином. Али, нека. Нешто се код вас дешава...
Bgd-NYC
Bravo !! Bravo !! Bravo !! Svet o kojem pise g. Dragojlovic je opisan i u seriji "Grlom u jagode.." opisan u "Nacionalnoj klasi" u onom orginalnom "Pozoristu u kuci" kasnije u "Bili smo prvaci sveta"..u kolumnama 011 Mome Kapora, i u nasim zivotima i secanjima; to je vise za ove koji NE razumeju sta je Beograd bio sezdesetih, sedamdesetih i kasnije ..I naravno slazem se sa opisima kako je bilo, a kako je sada ..Beograd je nekad pridoslice umeo da prihvati, ocara ..a sad?
Лидија, Тун, Швајцарска
Редак текст о обичном свакодневном животу. Заиста. У поплави сензационаличких будалаштина, први пут, после дужег времена читам текст а осећам као да је Драгојловић био ту поред мене и да описује мој живот. Сјајно!

PRIKAŽI JOŠ

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.