„Soko” i maratonac brži od voza
Boraveći u selu Bistrica, nedaleko od Petrovca na Mlavi, posetila sam spomen-sobu maratonca Dragutina Tomaševića, prvog srpskog takmičara u istoriji Olimpijskih igara, održanih u Stokholmu 1912. godine. Zastavu Kraljevine Srbije ponosno je tada nosio maratonac iz Bistrice.
Da bi izučio školu i nastavio porodični trgovački posao, Dragutin se sa 15 godina zaputio u Beograd, ali se ubrzo posvetio sportu. Imao je izuzetan dar za gimnastiku i atletiku, ali posle niza pobeda pronašao je sebe u dugoprugaškim disciplinama, posebno u maratonu.
Željan dokazivanja, da bi prijateljima iz rodnog kraja pokazao da je brži od voza, Dragutin se upustio u nesvakidašnju avanturu. Jednog dana krenuo je u trk sa železničke stanice u Požarevcu istovremeno kad i voz, da bi na krajnje odredište, u 40 kilometara udaljeni Petrovac na Mlavi, stigao nekoliko minuta pre zahuktale kompozicije. U svojoj nameri Dragutin je zaista uspeo, a putnici i ljudi na železničkoj stanici oduševljeno su ga pozdravljali. Konkurentima je često znao da da sto metara prednosti ali bi ih ubrzo sustigao, a onda i ostavio daleko za sobom.
Na trci u Beogradu 1911. godine, u konkurenciji 40 takmičara, Dragutin je prvi stigao na cilj posle dva časa i 52 minuta. Tako je ispunio kvalifikacionu normu i stekao pravo da se takmiči na Olimpijskim igrama u Stokholmu. Da bi na pravi način predstavio mladu državu na svetskoj smotri, kao blagoslov od države Dragutin je dobio lepinju u pletenoj torbi.
Nažalost, u Stokholmu mu se nije dalo da uđe u istoriju svetskog olimpizma. Imao je mnogo problema pre i za vreme same trke. Shvativši na pripremama o kakvom je takmičaru reč, konkurenti nisu prezali od namere da ga otruju hranom, u čemu ih je sprečila jedna servirka, a na samoj trci su ga ometali i gurali, da bi ga na neograđenom delu staze nepoznati muškarci i oborili. Zahvaljujući snazi i borbenosti savladao je napadače, ali je povredio desnu nogu, što ga nije sprečilo da završi trku na 37. mestu, sa 11 sekundi zakašnjenja za pobednikom.
Iako tadašnja srpska štampa nije Tomaševiću posvetila posebnu pažnju, on je posle povratka sa Olimpijskih igara nastavio da trenira i populariše sport i trčanje kao disciplinu. Njegove snove i planove za nova takmičenja prekinuo je Prvi svetski rat pa se Dragutin stavio na raspolaganje kralju i otadžbini. U jesen 1915. godine, u činu narednika, biva ranjen kod Požarevca. Od teških rana i krvarenja preminuo je u 25. godini života. Sahranjen je u rodnoj Bistrici, gde uspomenu na slavnog pretka čuva njegov potomak Radiša Tomašević, jedan od inicijatora Memorijalne trke „Dragutin Tomašević”, koja će se ove godine održati 17. put, u subotu, 21. maja. U glavnoj trci, na stazi dugoj deset kilometara i 73 metra od Bistrice do Petrovca na Mlavi, učestvovaće atletičari iz klubova širom Srbije. Do sada su učesnici bili i najbolji srpski dugoprugaši, kao i strani takmičari. Memorijal u slavu proslavljenog srpskog olimpijca obeležavaju i ulične trke dece predškolskog uzrasta i učenika osnovnih i srednjih škola iz petrovačke i drugih opština u Srbiji. Trka se uvek održava u poslednjoj nedelji maja.
Priče o Dragutinovoj sudbini još dugo su kolale po selu i okolini. Između ostalih i ona da su prilikom obdukcije u njegovom telu doktori pronašli dva srca. Osim normalnog srca na levoj, imao je i jedno manje srce na desnoj strani tela!
Marta ove godine konačno je prugom Beograd – Novi Sad počeo da saobraća „Štadlerov” voz, fantastičnom brzinom od 200 kilometara na čas. Nazvan je „Soko”, a kumovao mu je dizajner čije idejno rešenje logoa je, po oceni žirija, zadovoljilo ključne kriterijume konkursa. Za svoj rad dobio je i nagradu od milion dinara.
Možda se naručioci i autori nisu setili, ili nisu znali za Srbina koji je bio brži od voza? I da su ga se setili, možda lik i delo Tomaševića ne bi ispunili kriterijume koji bi ga kvalifikovali za mesto na logou i „Štadlerovom” vozu? Ako se na srpskim avionima nalaze imena Mikija Manojlovića i Novaka Đokovića, koji nisu dokazali da su brži od aviona, ali imaju druge vrhunske zasluge, onda Dragutin Tomašević, prvi srpski olimpijac i njegovo ime koje asocira na „brzinu, jedinstvenost, originalnost i savremenost”, zaslužuje da se po njemu nazove jedan voz. Možda će se jednog dana njegovo ime ipak naći na nekom srpskom šinkansen vozu, brzom kao metak. Prvi srpski olimpijac to zaslužuje.
Sonja Lapatanov,
baletska umetnica
Подели ову вест

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.