„Brzi blagoslov” posle šest decenija
Ovogodišnje zasedanje najvišeg crkvenog tela Srpske pravoslavne crkve, Svetog arhijerejskog sabora, koje je počelo proslavom stogodišnjice vaspostavljanja Srpske patrijaršije na području njene istorijske i kanonske jurisdikcije, završilo se vešću da je Sabor odlučio da delu tog područja dâ autokefalni status.
U Sremskim Karlovcima srpski arhijereji su nas, kroz reči saborske poslanice povodom jubileja, podsetili da su u „jednu autokefalnu ujedinjenu Srpsku pravoslavnu crkvu” ušle i eparhije na teritoriji današnje Severne Makedonije, među ostalim „istorijskim srpskim crkvenim oblastima”. U Skoplju, na zajedničkoj liturgiji poglavara SPC i arhiepiskopa Stefana, koji je na čelu Makedonske pravoslavne crkve, tri dana posle završetka rada Sabora, patrijarh srpski Porfirije obnarodovao je da je najviše crkveno telo „jednodušno i jednoglasno” donelo odluku da „blagosilja i odobrava, prihvata i priznaje autokefalnost” Makedonskoj pravoslavnoj crkvi. U nedostatku bilo kakvog obrazloženja, ostaje nepoznanica zbog čega je bar 55 godina duga pozicija srpske crkve o „makedonskom pitanju” – a ona je u najkraćem podrazumevala ponudu široke autonomije za jerarhiju koja se 1967. i zvanično otcepila od SPC, ali ne i potpunu nezavisnost, autokefaliju – iznenada promenjena. Uz sve uvažavanje neotuđivog prava crkve da odlučuje o svojoj organizaciji, kanonskoj jurisdikciji, koja u ovom slučaju srpskoj crkvi nesporno pripada, trebalo bi uvažiti i pravo vernika da o ovako važnoj odluci saznaju malo više od konstatacije da je autokefalnost odobrena. Na pitanja „Politike” – zbog čega je Sabor doneo odluku o autokefalnosti, da li su time promenjene pregovaračke pozicije koje je srpska crkva zastupala decenijama u dijalogu s crkvom u Severnoj Makedoniji, kada bi mogao biti donet i zvanični akt o autokefalnosti, budući da pojedini mediji već licitiraju 10. junom kao mogućim datumom i šta će biti sa Ohridskom arhiepiskopijom, koja je godinama pod okriljem SPC – iz Patrijaršije u Beogradu nismo dobili odgovore.
Kralj Vukašin sa crkvom u ruci, Skoplje (Foto Sandra Gucijan)
Iz zvaničnih saopštenja i izjava arhijereja teško je sklopiti sliku o čemu je, u stvari, Sveti arhijerejski sabor uopšte raspravljao kada je reč o kanonskom statusu Makedonske pravoslavne crkve i zalečenju rane višedecenijskog raskola. Prvog radnog dana zasedanja, 16. maja, Sabor je saopštio da je primio akt Svetog arhijerejskog sinoda MPC kojim ona prihvata „opštepriznati kanonski status dodeljen joj 1959. godine” i dodao da srpski arhijereji s radošću pozdravljaju makedonsko prihvatanje „statusa najšire moguće autonomije”. Na osnovu tog prihvatanja najšire autonomije od strane MPC i njene molbe da se nađe „bratoljubivo” rešenje konačnog statusa, uspostavljeno je liturgijsko i kanonsko jedinstvo SPC i MPC. Patrijarh Porfirije je, zatim, u Skoplju rekao da je Sabor srpske crkve, priznajući autokefalnost, „izašao u susret molbi Makedonske pravoslavne crkve – Ohridske arhiepiskopije”. Da li je crkva u Severnoj Makedoniji prihvatila autonomiju i zamolila za autokefalnost, odnosno prihvatila da se vrati pod okrilje SPC i istovremeno tražila da se odvoji od nje ili je Srpska pravoslavna crkva s radošću pozdravila vraćanje MPC u njeno okrilje i odgovorila na molbu za rešenje konačnog statusa odobravajući joj nezavisnost? Ostalo je, dakle, nejasno da li je Sabor SPC uopšte raspravljao o autonomiji MPC, kako je javnost protumačila prvo i jedino saopštenje Sabora u kojem je predočeno šta je odlučeno o ovom pitanju, ili se govorilo samo o autokefalnosti.
Ovo majsko zasedanje Svetog arhijerejskog sabora SPC trajalo je neuobičajeno kratko, svega šest dana, imajući u vidu da su prethodnih godina sednice održavane desetak i više dana. Iako su u tih šest dana maja donete krupne odluke o zaceljivanju raskola i odobravanju autokefalnosti MPC, treba podsetiti da su razgovori, formalni i neformalni kontakti SPC i MPC, dijalog o njenom statusu, trajali mnogo duže i da se mere decenijama koje su obeležili usponi i padovi, sastanci i rastanci, zatišja i bure. Što se tiče samo onih skorijih dešavanja na tom putu, Sabor je još 2019. godine, pod predsedavanjem patrijarha srpskog Irineja, odlučio da obnovi dijalog s crkvom u Severnoj Makedoniji i stavio u dužnost Svetom arhijerejskom sinodu da tu odluku sprovede. SPC je tada tim činom podsetila da je ona jedina adresa za kanonsko rešavanje statusa MPC i da je otvorena za dijalog, i to u trenutku kada je Sinod Vaseljenske patrijaršije odlučio da na svoj dnevni red stavi rešavanje žalbe crkve u Severnoj Makedoniji u vezi s njenim statusom. Tadašnja apelacija iz Makedonije rešena je pred ovogodišnje zasedanje Sabora SPC, kada je 9. maja carigradski Sinod saopštio da prima u liturgijsko i kanonsko opštenje MPC, ispostavljajući uslove i njoj (da ostane u granicama države Severne Makedonije i ne koristi „makedonski” u nazivu) i srpskoj crkvi (da reši „administrativna pitanja” sa MPC). Oba puta, izgleda, srpska crkva branila je svoje kanonsko pravo da odlučuje o eparhijama na teritorijama pod njenom jurisdikcijom, i to onima za koje ima potvrdu i u tomosu Vaseljenske patrijaršije iz 1922. godine. Nije neopravdano stoga zapitati se da li je i sada u pitanju bio neki „međupravoslavni sprint”, u kojem je srpska crkva htela da reši odnose i kanonske statuse u „istorijskim srpskim crkvenim oblastima” pre nego što to učini neka druga pomesna crkva, a jedna je bar dva puta jasno stavila do znanja da je spremna da to učini.
Подели ову вест




Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.