Brendovi bez premca

Yugo

Yugo je najpopularniji automobil jugoslovenske proizvodnje. U proizvodnju je ušao oko 1983. godine. Poznat po tome što je fabrika Zastava sa svojim kupcima igrala igru iznenađenja pod nazivom „Pogodite kakav je vaš auto!”; naoko svi su isti i kao novi, ali zahvaljujući varirajućem kvalitetu neki vam traje par godina ili 30.000 km, dok sa drugim možete da se vozite 10-15 godina i 150.000 km bez ikakvih problema, čak da poželite da kupite ponovo isti.

Početkom devedesetih počeo se često pojavljivati u američkim filmovima. Bruce Willis ga vozi u filmu „Die Hard III”, pojavljuje se i u filmu „The Crow” sa Brandonom Leeom. U filmu „Starg Flag” pretiče grupu likova koji voze WV Caravelu i jedan od njih prokomentariše: „Može li ovaj WV brže da ide, gledaj šta nas pretiče...”, dok se u Stiv Martinovom „Bowfinger” pojavljuje na plakatu iza glavnog glumca u trajanju od čitave dve sekunde. Ipak, najzastupljeniji je u recentnom holivudskom filmu „Drowning Mona” gde čitavo jedno naselje vozi samo – Yuga. Takvoj atmosferi u američkoj javnosti pridoneo je poslovni potez jednog autodilera iz New Jerseya, koji je svoju tvrtku reklamirao sloganom: „Ako kupite automobil skuplji od 30.000 $, besplatno dobivate Yugo”!

Posao stoljeća, kako je nazvan „Yugo” projekt, počeo je neslavno. Beogradska televizija uživo je prenosila polazak prvog vlaka natovarenog „jugićima” prema luci Bar, odakle je trebao krenuti prema Americi. Cijela je ta fešta upriličena s visokim gostima i uz izravni TV-prijenos, iako se znalo da vozila nisu dovršena. Sutradan se vlak vratio u tvornički krug, kako bi se vozila dovršila. U mit je ušla (vjerovatno apokrifna) priča o vlasniku Yuga koji nije mogao otvoriti prozor svog novog automobila, a kad je skinuo „tapacirung” s vrata, pronašao je poruku radnika Crvene zastave „Kakva plata takva vrata!”

Gotova jela 29. novembar

Odrastao sam u zrelo doba samoupravnog socijalizma, u nuklearnoj porodici jugoslovenskog tipa: oba roditelja, starija sestra, mačor i ja. I porodični fića. Otac i majka su radili. Vikendima je majka kuvala naveliko, ali je radne dane trebalo nekako pregurati. Ponedeljkom smo, tako, jeli uglavnom ostatke od subote, utorkom nedeljne ostatke, sredom bi otac (koji je iz nekog razloga tim danom dolazio kući ranije nego obično) kuvao supu iz kesice i pržio kajganu na luku, a četvrtak je bio dan za Gotova jela 29. novembra iz Subotice.

Dok se otac dosledno gušio škembićima u saftu, majka je za sestru i mene najčešće iznosila Sekelji gulaš podgrejan i poslužen u sopstvenom pakovanju od debelog staniola. Nikada se nisam preterano fascinirao ostalim jelima iz „palete” 29. novembra, ali taj Sekelji gulaš je zaista bio nešto.

Do dana današnjeg nikada nisam probao „pravi” Sekelji gulaš (reč je o mađarskom jelu od kiselog kupusa sečenog na uske rezance, obilato začinjenom alevom paprikom i sa goveđim mesom sečenim na kocke), ali ovo što se dobijalo u konzerviranom obliku zadovoljavalo je sve moje standarde. Toliko da ne pamtim šta smo to, dođavola, ručali petkom.

Leskovački voz

San svakog mesoždera – meso s mesom, pa s još malo mesa. Specijalitet koji kombinira razne vrste mrtvih životinja, a gastronomi koji nemaju problema s vegetarijanskim bušenjem savjesti izvještavaju o neizmjernim užicima što draže okusne pupoljke i gomilaju centimetražu oko struka. Devedesetih godina nacionalno osviješteni u Hrvatskoj, istu vrstu krkanluka su prozvali „slijed”, npr. „Trnjanski slijed”, kao što je i „Šopska salata” iznenada postala „miješana salata sa sirom”!

Užički kajmak

Svi koji su u onomad barem jednom prošli tržnicom na Kvaternikovu trgu u Zagrebu, sjetit će se visokog mršavog starca koji je stajao uvijek na istom mjestu, uz veliku drvenu kacu iz koje se osjećao zamamni miris užičkoga kajmaka. Naglas je pozivao kupce, čak je dopuštao i da malo kušaju, s vrha noža, taj njegov specijalitet. A taj je užički kajmak doista imao osobit ukus.

Tvrd poput maslaca, kajmak koji se obire s mlijeka i dobro posoli, vrlo je ukusan namaz, ili podloga uz kakvu salamu za malo obilniji sendvič. Doda li se užički kajmak pljeskavici, ona postaje pravi specijalitet. Raspadom zemlje nestao je s Kvatrića čovjek koji je nudio suvereno najbolji kajmak u državi.