Subota, 18.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
POGLEDI

Korporativni (nekro)kapitalizam

Ako je sloboda životvorno svojstvo čoveka, onda je čovek bez slobode samo prividno živ. Rečju, život je poostvaren ali je kao takav potreban korporativnom (nekro)kapitalizmu kao neka vrsta pogonskog goriva. Pojedince koji ispoljavaju znake života, koji se bune, protestuju, pružaju otpor sistemu, koji misle svojom glavom – nekrofilni sistem smatra opasnim i nepodobnim te ih olako prepušta kulturi ukidanja („jednim klikom”)

(Čitati uz „Shine on You Crazy Diamond” grupe „Pink Flojd”)

Početkom 2020. na ovom istom mestu pisao sam o taljiganju civilizacijskih kočija ka alegorijskoj provaliji. Od tog vremena „ugostili” smo bolest, rat i smrt te se uveliko (da ugođaj bude kompletniji), spremamo da dočekamo i glad. Rečju, na nekoliko desetina  obrtaja točka smo od ivice ponora pa nam se valja opredeliti – za slobodu preuzimanja dizgina vlastitih života u svoje ruke, ili za bezbednost koju nam „garantuje” globalna elita, ali uz odricanje od slobode. U međuvremenu, negde je već odlučeno, bez naše saglasnosti, naravno, da je čovečanstvu potrebna bezbednost nauštrb slobode. Protivnicima ove ideje, danas bi toj kategoriji sasvim sigurno pripadao i Bendžamin Franklin, etiketu desničara lepe svesni, polusvesni i krajnje nesvesni opslužitelji sistema. Gle čuda, baš u momentu ideološke konfuzije u kojoj „levica” i „desnica” razmenjuju identitetske predznake – prva opravdava represiju dok druga brani slobodu. Naravoučenije – batalite zastarele koncepte i budite samo svoji.

Pokušaji etiketiranja i likvidacije mišljenja koja se suprotstavljaju nametnutoj dogmatskoj „istini” čine sastavni deo strategije kolonizovanja sveta života od strane nehumanog poretka. Kontrolisanje ljudi, potreba da se dominira nad njima, eksploatisanje prirode i jeftinog rada prekarizovanih i obespravljenih radnika, te profitiranje od svega toga odlika je represivnog sistema koji živo pretvara u neživo. Nekrofilni karakter, kako ga je nazvao From, predstavlja suštinu današnjeg nekrokapitalizma koji ljudski život tretira kao prometnu vrednost, a ljude kao potrošnu i lako zamenjivu robu.

Tehnološki napredak civilizacije oličen u trajektoriji koske koju čovekov majmunoliki predak koristi kao oružje, a koja se u Kjubrikovoj umetničkoj viziji transformiše u svemirski brod daleke budućnosti, ne vredi mnogo bez razvoja humanističke svesti. Nama se, međutim, umesto humanizma podmeće transhumanizam, i u tome delimično leži odgovor na pitanje zašto se ubrzano krećemo ka provaliji. Ostali, naoko nepovezani pokazatelji propadanja rasprostiru se u širokom fenomenološkom luku – od smanjenja broja pčela i uginuća ptica, preko umnožavanja laboratorija za proizvodnju biološkog oružja (nauka se stavila u službu nehumanih oblika delovanja), do pristajanja ljudi da im se otima sloboda i pomućuje razum pod pritiskom tehnološke racionalnosti. Premalo je prostora da bi se naveli ostali brojni pokazatelji propasti koji su se nataložili tokom višedecenijskog vrludanja neoliberalizma između proklamovane slobode pojedinca i neutoljive gladi korporativnog sistema za profitom, što je na koncu rezultiralo idolopokloničkim klanjanjem autoritetu tržišta. Sloboda pojedinca premetnula se u slobodu investiranja dok je razvoj humanističke svesti kontaminiran mehanicističkim imperativom ekonomskog rasta.

Prosvetiteljski etos potisnula je pozitivistička dogma prema kojoj je pojedinac funkcionalni deo sistema dok je krajnji produkt svega toga tehnobirokratski etos koji prožima privredu, politiku, nauku, medicinu, obrazovanje, kulturu..., ukratko sve bitne sfere društvenog života. Posmatrano iz istorijske perspektive, srednjovekovnu crkvenu dogmu zamenila je naučnotehnološka dogmatika, dok je humanizam smenila ideologija simbioze čoveka i mašine. Reč je o ontološkoj smrti ljudskosti unutar koncentracionog poretka koji počiva na nehumanim potrebama brojnih podsistema. Vojnoindustrijskom kompleksu potrebna su sofisticirana sredstva za ubijanje ali i eksperti koji će ta sredstva efikasno upotrebljavati. Ekonomskom podsistemu potrebne su žrtve ratova započetih iz težnje za dominacijom – izbeglice i migranti kao potencijalno jeftina radna snaga. Farmaceutskim korporacijama potrebni su hronično bolesni (ali funkcionalni) pojedinci dodatno pretvoreni u ogledne zečeve. Industriji zabave potreban je čovek mase prikovan za ekran kojim dominiraju televizijske serije. Političkom podsistemu potreban je nadzirani rob koji je zadovoljan svojim položajem. Telekomunikacijama je potreban ozračeni pojedinac prikopčan na mreže, čije su oči prikovane za displej telefona, a uši zapušene slušalicama iz kojih dopiru melodije kompjuterski generisanih hitova. Da li su ljudi ikada u svojoj istoriji odbijali da vide i čuju svet oko sebe?

Nekrokapitalizam „velikodušno” garantuje građanima pretvorenim u potrošače bezbednost uživanja u nesvesnosti trenutka. To je sistem koji ne brine o zdravlju i bezbednosti ljudi mada nastoji da ih ubedi u suprotno. U vreme pandemije brigu za javno zdravlje korporativni sistem vezuje za finansijsku korist od prodaje vakcina i lekova. Međutim, kada je iskopavanje profitabilnih minerala u pitanju, tada se na javno zdravlje ne pomišlja jer je takva briga neisplativa –premda postoji realna opasnost da će prljava tehnologija rudarenja izazvati epidemiju kancerogenih oboljenja. Ukratko, ljudski život gubi vrednost jer pripada pojedincu kojeg sistem tretira kao lako zamenjivi šraf u tržišnom mehanizmu. Reč je o sistemu koji ubija humanizam i najviše ljudske vrednosti – slobodu, razum, ljudsko dostojanstvo, istinu… A sistem koji neprestano usavršava strategije obmanjivanja nema pravo da govori o istini!

S druge strane, ako je sloboda životvorno svojstvo čoveka, onda je čovek bez slobode samo prividno živ. Rečju, život je postvaren ali je kao takav potreban korporativnom (nekro)kapitalizmu kao neka vrsta pogonskog goriva. Pojedince koji ispoljavaju znake života, koji se bune, protestuju, pružaju otpor sistemu, koji misle svojom glavom – nekrofilni sistem smatra opasnim i nepodobnim te ih olako prepušta kulturi ukidanja („jednim klikom”). Tehnobirokratski um vrši represiju nad ljudima pokušavajući da im otupi humanistički nerv i pretvori ih u bezlične (ali zadovoljne) automate. Veštačka inteligencija je finalni proizvod takvog nastojanja o kojem  su nekada  vrlo kritički pisali Markuze i From, a o kojem će se ove zime afirmativno govoriti u Davosu. Globalna elita i njeni opslužitelji okupili su se u mondenskom selu da bi osmislili plan izlaska iz planetarne krize kojoj su nemerljivo doprineli. Osećate li i vi diskretni zadah represije koji dopire iz tih dugoročnih planova za spasenje čovečanstva?

Sociolog

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista

Komentari9
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

М. Мил
Уметница Милица Ракић лепо каже: "Живимо у времену које захтева од нас, што је парадоксално, да се поново боримо за слободу да у култури и стваралаштву заступамо своје идеје и вредности, јер нам је агресивни капитализам највише угрозио управо ту слободу" (Културни додатак Политике, од 31. децебар 2022, 1 и 2 јануар 2013.).
Jorge
Sloboda, kao i religija proizvod su potčinjavanja ljudi, a ne njihova oslobađanja. A što se tiče autorovog teksta, on dobiva tako lijepi smisao kad riječ svijet zamjenite rječju Srbija.
Драган П.
Убиће те мржња. Није да сматрам да је то неки проблем...
Bojsa
Nekrokapitalizam smatra da je svetska populacija prevelika za resurse kojim oni vladaju ili bi da vladaju, pa aktivno i rade, na staze od par decenija, da se broj ljudi drasticno smanji, a deca koja se danas radjaju uce o novim modelima brakova i zajednica gde se potomci usvajaju, a ne radjaju! Ovo je NAJopasniji mehanizam suptilnog smanjenja stanovnistva!
Земунац
Данашњи корпоративни капитализам полако клизи ка корпоративном робовласништву. САД су већ искусиле тако нешто тамо 30-тих, али су радници и синдикати успели да се изборе за слободу располагања зарађених средстава и обавезе да се роба купује у компанијиним продавницама. Нажалост сада је моћ синдиката све мања, јер новостворени прекаријат као такав не може бити члан синдиката и тиме нема никакву заштиту. Њихова читава будућност зависи од воље менаџмента да ли ће радник радити месец дана или више.
Професор социологије
Свесрдно препоручујем нашим читаоцима овај изврстан, критички интониран и теоријски одлично утемељен , текст Б. Јашовића. Имам и један предлог. Критику капитализма данас би требало више центрирати око критике беде, око отуђења и реификације (постварења друштвених односа у капитализму), око фашистичких потенцијала капитализма и око еколошке кризе и климатски промена. Критика из угла политичке економије и политичке екологије је суштина критике капитализма данас.

PRIKAŽI JOŠ

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.