Lebac tete Mirjane

Kada smo dogovarali ovu povremenu kolumnu, urednik me pitao insistiram li da se objavljuje onako kako je napisana ili dozvoljavam da se tekst ekavizira. Odgovorio sam da mi je svejedno. Upitao je on to još nekoliko puta, u mejlovima koje smo razmjenjivali tih dana, ali nisam mu mogao olakšati posao. Zaista mi je bilo svejedno. Kada je riječ o mojim knjigama, nije mi svejedno, pa ih i u Beogradu objavljujem na istom onom jeziku kao u Zagrebu i Sarajevu. Razlog je jednostavan: jezik književnoga djela je stilizacija, i sam je po sebi autorsko djelo. U mom slučaju taj jezik nije u skladu ni s hrvatskim, ni s bosanskim pravopisima i rječnicima. Naravno, mogao bih načiniti i neku srpsku, ustvari ekavsku stilizaciju svojih književnih tekstova, ali nipošto ne bih dozvolio da to s mojim tekstom čini drugi autor ili lektor. Da srpski doživljavam kao strani jezik, ili da ekavicu čujem kao nešto što mi je tuđe, tada bi mi bilo svejedno. Ali kada je riječ o novinskim kolumnama, meni je, osim u specijalnim slučajevima, svejedno u kojem će jeziku i narječju u Beogradu biti lektorirane.

Jezik je između Srba i Hrvata predugo bio dobar razlog za rat. U jeziku i jezičnim argumentima i danas je niz argumenata za mržnju i potcjenjivanje onog drugog. U našoj zajedničkoj povijesti ljudi su gubili glave jer ih se prepoznavalo po „neprijateljskom” jeziku, mnoge su batine pale zbog fatalne razlike u zapadnom i istočnom refleksu jata, a u neka doba, početkom devedesetih, neki običan svijet počeo je masakrirati svoj svakodnevni govor, počele su iščezavati riječi, samo da bi se bilo u skladu s patriotizmom vlastitoga naroda. Iz perspektive zdrave pameti, a pogotovo iz književne perspektive, umjesto da trijebimo jezike od „komšijskih” riječi i narječja, trebali bismo ih doživljavati kao element vlastitoga jezičnog i kulturnog bogatstva.

Imao sam sedam mjeseci kad su me prvi puta iz Sarajeva odnijeli u Drvenik kod Makarske. Tamo smo imali kuću, a prvi su nam susjedi bili Nikolići iz Beograda, barba Momčilo, oficir u penziji, i teta Mirjana. Zbog nečega sam im bio drag, uz nju sam naučio hodati, a kada im se rodio unuk, bile su mi tri godine, bio sam najljubomorniji u životu. I kao što to već biva, Nikolići su bili strašne poguzije, teta Mirjana je genijalno kuhala i pekla je svoj domaći hleb. Moji su, naravno, kupovali kruh u dućanu, pa je meni taj njezin hleb, onako s onom debelom korom, i nekako sav mastan i težak, bio ukusniji od svih kolača pod kapom nebeskom. Danas su mi usta puna sline, i na jeziku osjetim onaj okus, čim pomislim na hleb tete Mirjane. Kada bi bio onako skroz vruć, taj bi se hleb zvao lebac. Kruh je bio samo onaj kupovni, što je svakoga jutra dolazio kamionom iz Makarske. A hljeb je također bio kupovni, ali još lošiji i gnjecaviji, koji smo jeli kad bismo se vratili u Sarajevo. Dakle, kada sam imao tri-četiri godine vjerovao sam da su hleb, lebac, kruh i hljeb četiri različite riječi, koje označavaju četiri različite stvari. To je dječji doživljaj jezika. Ali zar se takav doživljaj jezika razlikuje od onoga što bi jezik trebao biti u književnom djelu, i što bi mogao biti i u novinama? Rat za jezik je osakatio jezik.

Priču o hlebu tete Mirjane upotrijebio sam u jednoj priči u knjizi „Mama Leone”. A na primjeru naših Nikolića i moga dječjeg doživljaja jezika, mogla se je napisati cijela knjiga. Kada bi teta Mirjana rekla da je nešto lepo, to nipošto ne bi bilo isto kao kad bi moja mama kazala da je nešto lijepo. Pred onim što je lepo uvijek bismo se malo više divili, dok je lijepo bilo, više-manje obično. A Momčilo je postao barba, jer sam svakoga starijeg u Drveniku zvao barbom. Na kraju se i on sam pred djecom predstavljao kao barba Momčilo. Ta je riječ značila jedno, a riječ čika bi značila nešto sasvim drugo. S njihovim unukom Momirom sam se, nakon prvobitnog užasa, sprijateljio, pa smo onda zajedno govorili jezikom u kojem su sva značenja bila vrlo precizna. Prošlo je već trideset i nešto godina otkako su Nikolići prodali kuću u Drveniku, dugo smo razmjenjivali novogodišnje i rođendanske čestitke, a onda je sve nekako uminulo. Prošla je era razglednica. Ali tim ljudima dugujem ponešto od vlastitoga osjećaja jezika. Nasuprot svim rječnicima kruh i hleb nisu mi isto. A tek lebac!

Ne znam hoće li ubuduće moje kolumne izlaziti na ekavici ili ijekavici. Iako postoje tekstovi koji su, iz različitih razloga, „neprevodivi”. Eto, recimo ovaj.