Petak, 17.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Šešir pun trešanja

Šešir pun trešanja
Оријана Фалачи, 1963. године

SAVREMENA ITALIJANSKA KNjIŽEVNOST
Postupajući u skladu sa preciznim testamentarnim odredbama Orijane Falači, njen posthumni roman „Šešir pun trešanja” u izdanju „Ricolija” ovog leta je stigao u italijanske knjižare.

Početkom devedesetih, nakon što je u „Vašington postu”, pokazujući svoju uobičajenu čvrstinu, senzacionalno objavila da je bolesna od raka, Orijana, koja je uvek živela pod reflektorima, nestaje sa javne scene. Zatvorena u svom njujorškom stanu u 61. ulici, odlučuje da konačno ostvari davnašnju želju, da ispriča istoriju svoje porodice, otkrije i osvetli neustrašive, ćudljive i neukroćene ličnosti koje su joj ne samo prethodile već su, kako sama tvrdi, doprinele i njenom uobličenju. Počinje da proučava dokumente, putuje, grozničavo istražuje u bibliotekama i arhivama, piše. Isto to radi i u periodima koje provodi u Italiji, u porodičnoj seoskoj kući u okolini Firence. Obično, tokom leta, umesto šetnje po toskanskim brežuljcima, Orijana je, sa sveščicom u ruci, prikupljala i beležila sećanja svih ukućana. Iz stare škrinje (iz 16. veka), koja je prvo pripadala prarođaci Ildebrandi (citiranoj u knjizi), optuženoj za jeres i živoj spaljenoj po odluci inkvizicije, samo zato što je skuvala jagnjeće meso u vreme časnog (velikog) posta, polako je počelo da izlaze pedesetak likova romana: pet generacija ujedinjenih pismima i predmetima pohranjenim u „čarobnoj” škrinji.

Desetogodišnji rad na knjizi se međutim naglo prekida 11. septembra 2001. Uzbunjena atentatom u Njujorku, Orijana napušta svoje skrovište dugogodišnje ćutnje i već 29. septembra objavljuje prilog o ovom događaju u „Korijere dela sera”, u kojem navodi da su joj „bes i ponos to naredili”. Ne uspeva da nastavi rad na započetoj priči i da se posveti kreaturama iz dalekog sveta, „stanovnicima” epohe u kojoj avioni i neboderi nisu postojali. Tako Orijana, umesto da završi porodičnu istoriju (koja je po prvobitnoj zamisli trebalo da dosegne period Drugog svetskog rata u Firenci i Orijanine mladalačke dane provedene u pokretu otpora), ubeđena da „postoje momenti, u životu, kada ćutanje postaje greh i pričanje postaje obaveza – građanska dužnost i moralni izazov”, piše knjigu „Bes i ponos”, koja doživljava ogroman uspeh kod čitalaca.

Ipak, u septembru 2006, neposredno pred smrt, književnica je dala omiljenom sestriću Edoardu 648 strana otkucanih, kao i uvek, na pisaćoj mašini marke „oliveti”, odredivši i naslov romana „Šešir pun trešanja”, kao onaj (šešir) koji je nosila Katerina, jedna od protagonista dela, da bi je budući suprug Karlo Falači prepoznao.

Knjigu o istoriji porodice Falači, podeljenu u četiri poglavlja, od kojih je svaki posvećen jednoj grani Orijaninog ličnog genealoškog stabla, autorka je definisala kao sagu. Pred čitaocem je duga (860 str.) i uzburkana priča, mestimično čak i teška – čiji tok se razgranava bez reda, porodične dogodovštine se stalno ukrštaju sa istorijom – sa mnogobrojnim digresijama, koje kao da postaju pravilo i obeležje stila. Gotovo da nije moguće uzeti dah između epizoda ove porodične epopeje, koja počinje 1773, kada prvi Orijanin predak Karlo Falači napušta Firencu i odlazi u Ameriku, i završava se 1889, kada umire njena prabaka, buntovna Anastazija. Knjiga, u kojoj se kroz životne priče predaka prisustvuje konstantnom „dodirivanju” Italije i Amerike, istovremeno daje upečatljivu fresku Italije u periodima prevrata i preporoda (risorđimenta), ispresecanu Napoleonovim upadima, Garibaldijevim podvizima i političkim delovanjem patriote Macinija.

Među likovima romana ističe se Anastazija, Orijanina prabaka po ocu. Rođena van braka, živela je u Torinu sa tetkom. Nakon kratke veze sa moćnim plemićem (prema indicijama posejanim u knjizi zaključuje se da se radilo o kralju Vitoriju Emanuelu Drugom), otkriva da je u drugom stanju. Posle bezuspešnog pokušaja da abortira, odlučuje da ostavi tek rođenu devojčicu u sirotište u Čezenii odlazi za Ameriku. Prelepa Anastazija, posle frenetičnih avantura u San Francisku, gde je možda postala vlasnica luksuzne javne kuće, ipak odlučuje da se vrati u Italiju u potrazi za napuštenom ćerkom.

Posmatrajući portet čukundede Đobate, Falači govori o sebi i, razmišljajući o smrti, piše odu životu:

„Ja mrzim Smrt. … Ne znam da se predam činjenici prema kojoj da bi se živelo, treba da se umre, življenje i umiranje predstavljaju dva aspekta iste stvarnosti, jedno neophodno drugom... Ipak je prihvatam i klanjam se njenoj neograničenoj moći... Podstaknuta turobnim poštovanjem, ja joj se udvaram, izazivam je, opevam je, i, u trenucima velikog bola, dozivam je...”

Komentari1
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.