Ceo život na Sinjajevini
Kolašin – Ceo vek ovde izdižem. Skoro pedeset godina. Na konjima sam dopremala potrepštine za boravak u katunu. Nije bilo lako. Najmanje dva sata od sela Blatina pa do u Sinjajevinu, odnosno u ovaj naš Kovrčki katun, priča namsedamdesetogodišnja Bosa Grandić u čijoj se kolibi jedino još dimi ognjište, greje crepulja pod sačem i na verigama u kotlu sprema hrana.
„E, sećam se, izdizalo se u planinu na Vidovdan sa karavanima konja. Žene zavrgnu kolevke na ramena, deca povezana na samare, a oko njih pletene torbe, kotlovi, kace i ostalo posuđe”, priseća se Bosa dok nam kuva kafu na ognjištu.
I niko ne bi poverovao da nije mnogo mlađa. Na nogama hitra kao strela. U kolibi kao u apoteci. Posuđe za beli mrs – sir i kajmak, sija. Čisti – mirom mirišu.
„Čim bismo stigli u kolibu, rastovarili bismo konje, uzeli sekire i pošli da naberemo bukovih grana. Grane bismo posložili umesto dušeka, a jastuk bi nam bila veza koja je pletena od vune, nalik na konopac”, dok pirka u oganj cedi kroz zube Bosa.
I bi kafa, sa ognjišta – kao da pre toga bolju ne pismo.
Nije samo kod ove domaćice jedino dim sa ognjišta ostao njena posebnost, već je reč o planinki koja nikada nije „iz bela grla pesmu pustila”, dok su okolo nekada mladi kolo igrali i pevali. Život to tako udesi. Možda bi se grlu i dalo, ali srce ne da.
„Ja u životu nisam zapevala do današnjeg dana. Bilo je sednika i igranki. Velika vatra i kolo do zore. Bilo je puno mladih čobanica i čobana. Bilo je svega. Danas nema niko. Sve se izmenilo. I gora, i voda, i kamen. Za narod, da ne pričam ...”, ne htede dalje Bosa da nabraja.
Ne htede. Ima i za to razloga kao za nepevanje. Kao da sekirom skrati reč. Kao da oseća da će ponovo da grmi. Plaši se toga. A ni silnom junaku nije baš svejedno. Kako tek njoj da bude. I kada munje zaparaju nebom skokne do prvih komšija. Ponajpre kod Bebe Rakočević, koja osim što čuva mal, sakuplja sir i kajmak, gaji i četiri svinje. I kod ove vredne planinke kao „pod konac”. Bosa nam pokazuje Bebino „malo naselje” od par kolibica – koliba za spavanje, prostorija za šporet i spremanje sira, prostorija za čuvanje sira, ostava za stvari, štala, svinjac.... I sve stiže i ničim gosta da natruni.
Nije na gostu da planinkama u mrs zaviruje a da pita nije sramota. Vidi Bosa da i to treba reći. Veli, „godine su sušne i kajmak skoro niko ne kupi i sada sir ima prođu i prodaje se iz surutke”.
„Mnogo je pre bio bolji mrs jer se sakupljao i čuvao u posuđu od drveta. Mleko se nosilo u drvenoj posudi – debru. Sve je bilo od drveta – karlice za razlivanje mleka i skidanje kajmaka, kablovi za mužu, sirišnjak, stap za pravljenje maslaca, kace za sir i skorup. Jedino su bakarni kotlovi bili za varenje varenike i spremanje hrane, verige, santrač, nabraja nam Bosa kao da želi da od zaborava otrgne posuđe kojega skoro više nigde nema. Tek kakva je pita i hleb ispod sača, ili gotovac i kačamak u kotliću sa veriga. E, nikad više.”
Kolibe prazne. Porušene. Vrtače bez pokrivenih smetova. Guvna obrasla u bljušturu. Zanemela. Jedino se Bosa priseća da su nekada tu svake godine o Vidovdanu izdizali Bulatovići, Pižurice, Medenice, Šukovići, Rakočevići, Radovići, Grandići, Obrenovići, Vujisići, Kovijanići, Kruščići...
„Bilo je nekada ljudi”, kaže nam na rastanku Bosa.
Bilo. Šta bi?
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


