Triput meri, jednom seci
Ne želim da se shvati da je fraza kada kažem: tragedija u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar” do bola je pogodila i moju porodicu, kao i tragično bezumlje u mladenovačkim selima. Dve od naših šest unuka bile su đaci te škole u našem neposrednom susedstvu. Izrazi zaprepašćenja, tuge i očaja, pa i komentari različitih boja, mogli su se očekivati, isto kao i poruke saučešća. Bilo je i ishitrenih komentara, očekivane neumesne politizacije, a, nažalost, i nama svojstvene i željene seče glava.
Sada, nekoliko dana posle tragedije, dok gomile cvetnih „suza” još skrivaju ogradu škole, osećam potrebu da uputim nekoliko reči direktorki škole, koja je, i sama potresena, pokazala svoj očaj. Ona je učinila sve da obezbedi njoj poverene učenike. Škola je godinama imala dva čuvara, ugrađene kamere, dežurne, a, pokazalo se, i nastavno osoblje psihički pripremljeno da reaguje u šokantnoj situaciji. To joj se mora priznati, jer njoj pohvale nisu potrebne. Ne želim da se upuštam u raspravljanje o ostavci resornog ministra. Sumnjam da će iko odgovoran u ovom slučaju naći osnovu za njegovu objektivnu odgovornost. Po toj logici Amerikanci bi trebalo svakog meseca da biraju nove ministre i guvernere u svojim državama, s obzirom na brojna ubistava po školama i šoping centrima. Da napomenem, ne poznajem bivšeg ministra ni njegovu porodicu i nisam s njim partijski povezan.
Želim da istaknem da se ne slažem s ishitrenim, ali nesumnjivo potrebnim posebnim merama u vezi s posedovanjem oružja. Sve dok se ne prihvati realnost da učenici mogu bez ikakve kontrole u svojim đačkim torbama da unose vatreno, hladno i zapaljivo oružje i bombe, bez mogućnosti pregleda ili registrovanja putem rendgen aparata, ni cela četa, a ne jedan dežurni policajac, neće moći da učini više nego kada nastanu posledice. Šokantna je i više nego tragična činjenica, koja je sada i publikovana, da u selima oko Mladenovca, gde se dogodio masakr, znaju da neki sugrađani imaju oružje, a nisu lovci, da šenluče ili, još gore, da su poznati policiji, ali u svom arsenalu, i to ne pod ključem, drže automate i slično naoružanje.
Lovac sam skoro sedamdeset godina i ne može niko da mi kaže kako se u selima ne zna ko ima i koliko oružja, registrovanog, koje svi vide u lovnim danima, ili neregistrovanog, što nije tajna pri ponašanju neprijatnih sugrađana. Pitam se šta su tim povodom učinile područne stanice MUP-a. I pre deset godina u blizini Mladenovca seljanin je ubio desetak suseda.
Sada smo u situaciji da se više preti građanima koji su poštovali sve zakonske procedure i odgovorno drže svoje, naglašavam – sportsko oružje, umesto da se pokupe arsenali đilkoša. Prema zakonu se vrši provera psiholoških sposobnosti vlasnika legalizovanog oružja, a malo je poznato da je ta procedura rigoroznija od procedure produženja vozačke dozvole. A, budimo iskreni, brojni su slučajevi bezumne vožnje, dok je uletanje u kafiće ili među pešake pretvorilo svako vozilo u tanketu. Bilo je i slučajeva da se dogodi ubistvo dvoje mladih na motoru ili đaka na pešačkom prelazu pa da saznamo kako je vozač počinilac niza registrovanih prekršaja, ali i dalje ima vozačku dozvolu i nije adekvatno kažnjen.
Saznajem da ekipa policije može nenajavljeno da zakuca na vrata i traži uvid u držanje oružja, kao da to nisu učinila tri policajca kada su menjane dozvole. Može li se to učiniti civilizovanije, najaviti bar dan ranije? Mogu li se putem racije očistiti sela i nedužni domaćini spasti bahatosti svojih suseda, često nosilaca „titule” – poznat policiji.
Nemojmo da činimo nedovoljno razmotrene aktivnosti, a da žmurimo na evidentne i vidljive činjenice. Krenimo od onoga što nazivamo nezakonitim držanjem oružja, pa počistimo taj atar.
Danilo Jovanović,
Beograd
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


