Lukašenkov put na Zapad
Predsednik Belorusije Aleksandar Lukašenko potreban je Zapadu. U to više nema nikakve sumnje. Čovek čija je vladavina u proteklih desetak godina važila za „poslednju diktaturu u Evropi“ može ponovo lakše da diše. Koliko do juče niti on niti iko iz njegovog okruženja nije mogao da računa na gostoljubivost zapadnih prestonica. Evropska unija i SAD optuživale su ga za falsifikovanje izbora, privođenje članova opozicije, gušenje slobode medije... A onda, praktično preko noći, stvari su promenjene iz korena.
Naznake o spremnosti da prigrle beloruskog lidera Evropljani su počeli da iskazuju uoči nedavnih parlamentarnih izbora. Tada se priča svodila na verovanje da će u najviši zakonodavni dom bivše sovjetske republike konačno ući i neko od predstavnika opozicije i da će, samim tim, i demokratija, onakva kakvom je predstavljaju zapadnjaci, konačno stupiti na belorusko tlo. Lukašenku su, pod uslovom da stvari krenu tim tokom, obećavane i izvesne olakšice, poput ukidanja zabrane putovanja u inostranstvo za njega i još 40 ljudi iz njegovog najbližeg okruženja.
Ali kada su se nade Evropljana razbile o nepokolebljivu uverenost Lukašenkovih podanika da je za političke promene isuviše rano, u igru su počeli da se uvode novi igrači. Dotle hvaljeni i podržavani opozicionari kao da su izgubili meč – i kod kuće i na strani.
Pomirljivi signali
„Vreme je da se okrene stranica u našim odnosima. Jasno je da je Belorusija krenula ispravnim putem”, izjavio je predsedavajući Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju, finski ministar spoljnih poslova Aleksander Stub prilikom nedavnog boravka u Minsku. A jedva nekoliko dana pre toga, posmatrači OEBS-a koji su pratili izjašnjavanje građana sumirali su svoja iskustva sa terena u kratki zaključak: „Nisu ispunjeni neophodni parametri koji bi izbore za beloruski parlament mogli da kvalifikuju kao demokratske.“
Istini za volju, i sam Batka (kako Lukašenka zovu zemljaci) poslednjih meseci slao je put Zapada pomirljive signale. Pre svega, pustio je iz zatvora neke od najuglednijih opozicionih lidera i omogućio im da izađu pred narod sa sopstvenim političkim stavovima – i pokažu šta znaju i koliko vrede. Vajda po pomenute nije baš bila velika, ali obezbeđena je demokratičnost izbornog procesa. Pored toga, izbegnuti su mogući protesti opozicije širih razmera, kakvi su potresali belorusku prestonicu u proleće 2006.
Pitanje je, međutim, da li bi „davanje daha političkim protivnicima” bilo dovoljno da odobrovolji večito sumnjičave Evropljane da Lukašenko nije uradio još jednu važnu stvar. Naime, prilično neočekivano je „ignorisao“ nedavno moskovsko priznavanje nezavisnosti dve bivše gruzijske republike – Južne Osetije i Abhazije. Mnogi zapadni analitičari su požurili da ovakav potez protumače kao jasan signal Kremlju da u Minsku na neke događaje gledaju svojim očima i rukovođeni sopstvenim interesima. I pored činjenice da dve zemlje vezuje politički dogovor o državnoj uniji, potpisan još u vreme vladavine bivšeg ruskog predsednika Borisa Jeljcina.
Aleksandar Lukašenko je voleo u obraćanju velikom susedu da ističe kako je Belorusija „poslednji odbrambeni bedem Rusije prema Zapadu“. Odbijanje priznanja Južne Osetije i Abhazije, kao da je donekle dezavuisalo ovakva osećanja. Zemlje Evrope su se oštro usprotivile odluci Moskve o komadanju Gruzije i stav Belorusije po tom pitanju došao im je kao dobitak na lutriji. Naravno, ne zato što bi time na bilo koji način promenili stvari na terenu, nego iz čiste potrebe da se „primerom Lukašenko“ umiri domaća javnost, koja sve manje veruje u veštinu sopstvenih lidera u globalnim spoljnopolitičkim igrama.
Računica Kremlja
Sa druge strane, interesantno je da se na Lukašenkovu svojeglavost u Kremlju gleda prilično hladnokrvno. Na Crvenom trgu znaju da aduti koje oni drže u rukavu i te kako nadmašuju one kojima barataju Evropljani. Svesni su i da Lukašenkova igra, za sada, može da im ide naruku. Moskovska ekipa, naime, veruje da ima dovoljno moći da u svakom trenutku pokaže beloruskom lideru izlaz sa političke pozornice. Ali njegova moguća uloga u premošćivanju nesuglasica na relaciji istok–zapad, pojačanih posle kavkaskog rata, mogla bi se pokazati kao mnogo prihvatljivije rešenje. Uz to, „na službi“ u ruskoj prestonici već izvesno vreme su Leonid Erin i Vladimir Mackjevič, obojica bivši predsednici beloruske službe bezbednosti, poznatije pod nazivom – KGB. Prisustvo dvojca sa takvim pedigreom za Moskvu nije nimalo nevažno. Uz to, Mackjevič, koji je donedavno kao ambasador Belorusije službovao u Beogradu, jedno vreme je važio i za mogućeg naslednika Aleksandra Lukašenka.
Kako će stvari dalje da se razvijaju moglo bi biti jasnije već 2. novembra, za kada je predviđeno potpisivanje dogovora dve zemlje o izgradnji regionalnog sistema protivvazdušne odbrane. „U vojnom smislu reč je, praktično, o zaštiti od NATO-a“, izjavio je tim povodom generalni sekretar Rusko-beloruske unije Pavel Borodin. Vredi podsetiti da je još početkom prošlog meseca sam Lukašenko kategorički odbacio bilo kakve spekulacije o ovakvoj vrsti vojne saradnje sa Rusijom. Očigledno, predomislio se.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


