Doživeti stotu
Šta bi drugo mogao da učini iskusni džezer, nego baš ono što je uradio Vojislav Bubiša Simić, dirigent, kompozitor i aranžer, na koncertu priređenom u čast njegovom stotom rođendanu. Prvo je dan ranije posetio Big bend RTS-a i dirigenta Stjepka Guta na probi da čuje da li su dobro uvežbani, a onda je 19. marta stigao u Dvoranu MTS-a, nekadašnji Dom sindikata, i u kolicima, ali krepak i raspoložen, dovezao se na scenu. Postavio se ispred orkestra i uredno, u džezerskom stilu otvorio koncert dirigujući svoju autorsku numeru „Pozdrav Kauntu Bejziju”, a zatim je i za kraj, u kolicima, dirigovao svoju „Svadbenu igru kraj Bistrice”, uz dug aplauz.
Maestrova poruka je tim gestom u prevodu značila „šta će vam mladost ako nemate srce”, ili bolje odmah da obznanimo, ako nekom već nije jasno, da iako je napunio sto godina Bubiša u stvari uopšte nije ostario! Radujući se životu, proživeo je smisleno čitav vek, bio pionir džeza u nekadašnjoj Jugoslaviji, izborio se da bude priznat, a njegove kompozicije su sada već antologijske. Ne možemo se oteti utisku da su se stvari tako poklopile da Bubiša slavi stoti rođendan u doba kada vek postojanja obeležava i Radio Beograd, Balet Narodnog pozorišta, Beogradska filharmonija, da je ovo ipak društveni trenutak u kom važne institucije svedoče o tradiciji, svaka u svom delokrugu, a i Bubiša je postao pomalo institucija, jer se gotovo čitava istorija džeza kod nas preplela oko njegovog imena.
Rođen je 18. marta 1924. u Beogradu. Studirao je kompoziciju na Muzičkoj akademiji kod Stanojla Rajičića i dirigovanje kod Predraga Miloševića, a diplomirao je 1954. Amaterski džez orkestar „Dinamo” osnovao je 1946. kao prvi big bend u Srbiji. Od 1953. počinje da radi kao dirigent Džez orkestra RTB-a, na čijem čelu je bio sve do penzionisanja, 1985. godine. Komponovao je dečju, horsku, zabavnu, džez i simfonijsku muziku sa opusom koji broji više od hiljadu dela. Začetnik je etno-džeza kod nas. Autor je primenjene muzike za veliki broj TV serija i filmova. Klavir je učio da svira sa majkom uz šlagere iz filmova u kojima su igrali Fred Aster i Džindžer Rodžers, a profesorka je bila zadužena za klasiku, dok je gitaru svirao sam. Prvi pravi susret sa ovom vrstom muzike ipak je imao kao đak Druge muške gimnazije, a i njegova majka je na klaviru često svirala Djuka Elingtona.
Od džeza sve i da je hteo nije mogao da pobegne. Bila je to ljubav za ceo život koja ga je oplemenila, snažila u godinama okupacije, pa po završetku rata, kada je nastojao da se ova muzika više ceni. Ističe da mu je drago što danas ima naslednike kao što su Stjepko Gut i Ivan Ilić, ali i mnogi drugi. Dizi Gilespi je na njega ostavio najveći utisak kada je sa svojim džez orkestrom gostovao u Beogradu 1956, jer je to bio prvi džez koncert posle godina nemačke okupacije.
Baš kao što je rekao u nedavnom intrevjuu za „Politiku”, suština je u sledećem:
– Kad je reč o mom životu i karijeri, ne bih ništa menjao, celog života sam se bavio onim što sam najviše voleo. Ni 100 godina nije dovoljno za takvo zadovoljstvo.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


