Berlin uzdržaniji prema Izraelu
Kada su Juval Abraham i Basel Adra izašli na podijum Berlinskog festivala da bi primili nagradu za dokumentarni film o palestinskom otporu, moglo je da se očekuje da će Izraelac i Palestinac uzburkati duhove u zemlji koja podršku jevrejskoj državi doživljava kao nacionalnu obavezu.
Abraham je pozvao na prekid okupacije palestinske zemlje, a Adra je apelovao na poslanike Bundestaga da prekinu da šalju oružje Izraelu.
Izraelski ambasador u Nemačkoj odmah je optužio institucije kulture da, pod izgovorom slobode izražavanja i umetnosti, „prostiru crveni tepih” jednom antiizraelskom aktivisti. Cinično je dodao da je festival „još jednom” pokazao da Nemačka ima problem.
Abraham je posle toga doživeo salve kritika nemačkih političara i primio pretnje smrću. Morao je da otkaže povratak u Izrael i da se brani od optužbi da je antisemita. Reditelj, kojem su članovi porodice stradali tokom Holokausta, smatrao je da je rasprava o njegovom govoru apsurdna. „Nemačka mora da se bori protiv antisemitizma, ali ukidanje legitimnih rasprava nije lekcija koja se uči iz Holokausta.”
Nemačka decenijama živi u senci Holokausta, a rat u Gazi doživljava se kao prilika da se otplati deo nenaplativog duga prema Jevrejima. Još od vremena govora Angele Merkel 2008, kada je imala čast da bude prvi šef strane vlade koji se obraća izraelskom parlamentu, Knesetu, Berlin je bezbednost Izraela proglasio za „Staatsrdson”, razlog postojanja nemačke države.
Mnogi su se tada pitali šta ta izjava znači. Da li je element spoljnopolitičke doktrine? Blanko ček Izraelu kao deo politike istorijskog iskupljenja? Kako god, formulu su kasnije prihvatili svi vodeći političari, pa je bliskoistočni konflikt učinio da Nemačka, uz Britaniju, Francusku, Italiju i predsednicu Evropske komisije, prednjači u bezrezervnoj podršci vlastima premijera Benjamina Netanjahua.
Kancelar Olaf Šolc bio je među prvim liderima Zapada koji su odmah posle Hamasovog masakra 7. oktobra požurili za Tel Aviv kako bi iskazali neupitnu podršku i solidarnost. Po cenu da bude kritikovana za kršenje prava na slobodu okupljanja i govora, vlast je zabranjivala propalestinske skupove u zemlji u kojoj živi najveća palestinska zajednica u Evropi. Sve je pravdano strahom od rasta antisemitizma.
Bundestag je 2019. doneo rezoluciju koja od lokalnih vlasti zahteva da uskrate svaku finansijsku pomoć grupama ili pojedincima koji „aktivno podržavaju” bojkot Izraela koji je zvanično ocenjen kao antisemitski. Berlin je pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu stajao u prvom redu odbrane Izraela od optužbi Južnoafričke Republike za genocid protiv Palestinaca. Pozivao se na istoriju kako bi se postavio kao moralni autoritet kad je reč o odbrani konvencije o genocidu.
Nemci su pokazivali mnogo razumevanja kad je Netanjahu, pokušavajući da opravda civilne žrtve izraelskih napada, podsećao na razorna saveznička bombardovanja Drezdena ili britansko bombardovanje Kopenhagena 1944, kad su piloti umesto sedišta Gestapoa pogodili dečju bolnicu i uzrokovali smrt 84 deteta. „Bio je to legitimni čin rata s tragičnim posledicama koje prate takve legitimne akcije”, izjavio je Netanjahu.
Dok je humanitarna katastrofa po pojasu Gaze uzimala maha, Nemačka je suspendovala finansijske uplate u fond Organizacije UN za pomoć palestinskim izbeglicama. Kancelar Šolc je tokom bezbednosne konferencije u Minhenu izbegavao da odgovori na pitanje da li Izrael krši međunarodno pravo.
Dramatičan rast broja palestinskih civilnih žrtava, koji prelazi 33.000, uključujući i najveći broj stradale dece u nekom konfliktu ovog veka, učinio je da kritike izraelske invazije i sprečavanje dotura pomoći postanu sve masovniji.
Nemačka javnost je doskora čvrsto podržavala izraelske vojne operacije, ali sada 70 odsto ispitanih smatra da nema opravdanja njihovom intenzitetu koji uzrokuje tolike civilne žrtve.
Nemački zvaničnici počeli su da se pitaju da li su u podršci Izraelu otišli predaleko. Da li su Netanjahuu dali kart blanš i za ofanzivu na jugu pojasa Gaze, gde je poslednji spas potražilo 1,4 miliona raseljenih Palestinaca?
Berlin, kao i Vašington, pokušava da se pozicionira kao „zabrinuti prijatelj” Izraela, ali shvata da sasvim jednostran pristup ratu može da ga košta ne samo gubitka međunarodnog kredibiliteta, već i autoriteta da kritikuje autoritarne vlasti koje krše ljudska prava širom sveta.
Izraelski premijer gurnuo je sebe, pa i Izrael, u opasnu izolaciju, iz koje jevrejska država može da se izvuče samo njegovim odlaskom. Što se Berlina tiče, tradicionalna „odgovornost za jevrejske živote” počinje da uključuje i odgovornost za nemačke interese. Makar simbolično. Nemačka će od maja nastaviti da finansira agenciju UN za pomoć palestinskim izbeglicama.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


