Nedelja, 14.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Negde na granici sa bajkom

Posttraumatski zaštitni mehanizam kod izbegličke dece, kao reakcija na strah od povratka u zemlju porekla, tematska je okosnica filma „Tihi život” Aleksandrosa Avranasa koji se takmiči u „Horizontima”
Negde na granici sa bajkom
Из филма „Тихи живот” Фото: 81. Mostra di cinema/ Les Films du Worso

81. VENECIJA

Venecija, Lido – Sergej i Natalija sa dve male kćerke bili su primorani da napuste Rusiju pošto je Sergeja fizički napao politički protivnik i da novi dom pronađu u Švedskoj gde su predali zahtev za azil. Prilagođavaju se novoj zemlji i novom životu, roditelji vredno rade, ponašaju se po sistemskim zahtevima i pravilima, deca pohađaju školu, uče jezik, sa lakoćom se asimiluju i svi zajedno prolaze kroz redovne, zahtevne inspekcije švedskih vlasti i migracione komisije. Kada je njihov zahtev za azil ipak odbijen, mlađa kćerka Katja se samo srušila i pala u zdravstveno neobjašnjivu komu.  Ovo je u najkraćem siže filmske priče „Tihi život” nagrađivanog grčkog reditelja Aleksandrosa Avaranasa („Gospođica Nasilje”) koji je svetsku premijeru imao juče u paralelnom takmičarskom programu „Horizonti” na 81. Venecijanskom festivalu.

Sama priča i radnja Avranasovog filma inspirisani su stvarnim događajima. U današnjem svetu milioni dece su u pokretu, proterani iz svojih domova ratom, siromaštvom ili političkom represijom, a od roditelja koji su i sami u velikim nevoljama očekuje se da im obezbede zaštitu i stabilnost i uliju nadu u bolji život. Ali, kako? Koliko god se roditelji trudili deca kao sunđeri upijaju svaku izgovorenu reč, nervozu, strah, neizvesnost, anksioznost odraslih, ali i sve ono što tokom hladnih, distanciranih, dehumanizujućih birokratskih razgovora i procedura pred njima izgovaraju predstavnici vlasti tuđe države. Traumatično je i sećanje i sanjanje nedavnih nemilih događaja. I tako se dešava ono što se upravo dogodilo i Avranasovoj junakinji Katji – potpuno zdrava deca zapadaju u duboku komu. Reč je o sindromu dečjeg odustajanja, fenomenu koji je prvi put zapažen u Švedskoj gde je na stotine dece, tada najviše iz nekadašnje Jugoslavije i SSSR-a, završilo u bolnicama usled neobjašnjive kome.

Reditelj Avranas za „Politiku” objašnjava da je za sindrom dečjeg odustajanja čuo pre nekoliko godina, da je u Švedskoj on registrovan 2018 (to je i godina filmske radnje) i da je od tada bio opsednut potrebom da o tome priča na velikom platnu. „To je masovna psihogena bolest odnosno masovna sociogena bolest. Čini se da je to i prikladniji naziv jer sugeriše da je reč o društvenom poremećaju, a manje o psihološkom ili biološkom. Ponekad su doktori toliko zauzeti gledanjem u ljudske glave da zaborave društvene faktore koji stvaraju bolest”, kaže on.

Uticaj stresa na izbegličku decu je ogroman, ratovi su i u ovom veku pokrenuli masovne prisilne seobe, a o najranjivijim žrtvama – deci, malo se govori. Avranas kaže da je istražujući temu otkrio da se o tome više od dve decenije ćutalo. Za potrebe tačnosti u filmu upoznao je dvoje specijalista za sindrom dečjeg odustajanja, dr Elizabet Hultkranc i dr Karla Salina, zaslužne za priznavanje ovog sindroma od naučne i političke zajednice. Oni su se od 1998. godine bavili decom koja su uglavnom dolazila iz zemalja u kojima su proganjana ili izložena traumatskim iskustvima, previše intenzivnim za njihove mlade umove.

Neki su u početku poricali postojanje sindroma, sugerišući da porodice manipulišu situacijom kako bi dobile pravo na azil. Danas se uzroci bolje razumeju, a poznato je da je to posttraumatski zaštitni mehanizam, reakcija na strah od povratka u zemlju porekla. U stvari, deca se uglavnom bude iz kome kada njihove porodice dobiju dozvolu da ostanu u zemlji. Podsvest im alarmira da nema više opasnosti. Tako se probudila i mala junakinja Katja u „Tihom životu”, filmu koji budi empatiju, a stilski i glumački se izdiže koju stopu iznad realnosti. Negde na granici sa bajkom.

Avranasov film evocira vizuelne kodove iz njegovih prethodnih, ali i nekih poznatih žanrovskih filmova dok ne počne da evoluira u nešto toplije i ljudskije. Avranas kaže da je od početka želeo da stvori „kafkijansku atmosferu, neku vrstu administrativne distopije, koja se graniči sa naučnom fantastikom”. Autor objašnjava i da je želeo da stvori na ekranu „tu čudnu dimenziju bajke” koju je osetio kada je prvi put otkrio ovaj sindrom, jer u njegovoj mašti te dve devojčice iz filma izgledaju kao „uspavane lepotice”. U prvom delu filma Avranas ostaje veran i stvarnosti i činjenicama, što objašnjava taj postojeći strogi vizuelni izgled na početku. Postoje i scene te švedske klinike gde se veruje da se deca brže leče ako su odvojena od roditelja. Međutim, u drugom delu filma, početna hladnoća se razbija i pravi se mesto za rekonstrukciju porodice, u kojem roditelji stvaraju imaginarni svet kao neki zaštitni balon kako bi svojim kćerkama pružili osećaj sigurnosti. Nada se pojavljuje, a život se vraća.

Iz razgovora sa Avranasom jasno je da su likovi u njegovom filmu mogli da budu i iz Avaganistana, Sirije, Irana, Palestine, negde iz crne Afrike, ali se on ipak opredelio oni budu Rusi jer je 2018. godine u koju je i smeštena filmska radnja u Švedskoj zabeležen priliv stanovnika sa ruske teritorije. Činjenica je i da se kroz priču o imigrantskoj ruskoj porodici Avranas bavi i širim temama, pre svega traumatičnim posledicama politike gde god se ona vodila. „Proživljena, ili nasleđena trauma političkih previranja je u mojoj krvi. Čini se da je rat svuda oko nas, stvarajući izbeglice koje zapadno društvo sve više tretira kao drugorazredne ljude. U međuvremenu, čini se da naš svet ulazi i u klimatsku krizu koja već stvara nove talase klimatskih izbeglica i ekonomskih migracija. Odgovor na sve ovo je sve veća hladnoća, politička korektnost, potreba za podizanjem zidova, postati apatičan, a ne empatičan. U filmu smo pokušali da nađemo protivtežu svemu tome kroz humanost i ljubav”, kaže Avranas koji je za tumače bračnog para odabrao sjajne ruske glumce Čulpan Hamatovu („Zbogom, Lenjine”, „Petrov grip”) i glumca, baletana i reditelja Grigorija Dobrigina („Zrno”, „Teritorija”, „Crno more”, „Najtraženiji čovek”, „Kako sam završio ovo leto”). 

 

 

 

 

 

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.