Četiri sestre šampionke iz Lijevča
Specijalno za „Politiku”
Gradiška – Četiri sestre, Milica, Milana, Dunja i Mikaela, iz Laminaca u Lijevče polju, učenice Osnovne škole „Danilo Borković” u Gradišci, osvojile su više od 200 medalja na takmičenjima u karateu. Njihova soba, gde svakodnevno vežbaju, puna je priznanja sa regionalnih, republičkih, državnih i međunarodnih takmičenja. Đačke knjižice, ove četiri devojčice pune su petica. Odlične su učenice. One nastupaju na mnogim školskim i drugim priredbama pevajući duhovne pesme. Najdraži su, kažu, nastupi u Banjaluci, za Dan policije Republike Srpske, gde ih svake godine pozivaju. Tokom leta, sa roditeljima i drugim ukućanima vredno rade u njivama, uzgajaju povrće.
Najstarija Milica (13) učenica je osmog razreda, dvanaestogodišnje bliznakinje Milana i Dunja su sedmi razred, a najmlađa Mikaela (10) četvrti. Raduju se početku nove školske godine i susretu sa drugarima koje nisu videle tokom leta. O sebi i svojim interesovanjima i svakodnevnim preokupacijama rado pričaju.
„Sve volimo da radimo, da se takmičimo i da budemo najbolje. To je naša želja, složne smo, pomažemo se međusobno i ohrabrujemo. Uvek i u svemu želimo biti najbolje”, ispričala nam je ambiciozna Milica. Njen uticaj na mlađe sestre, često je presudan. Milana, Dunja i Mikaela pažljivo slušaju. Povremeno se uključuju u razgovor.
„Ovde u selu, nama je najlepše, imamo uvek šta da radimo, gde da vežbamo i da se igramo. Ima ovde još dece, najviše muškaraca. Njih pobeđujemo u karateu i u fudbalu”, priča Milana. Pokazuje fotografije iz bašte, gde su ove sezone imali bogat rod lubenice, paprike, paradajza, dinje, luka...
„Jedna lubenica bila je teška 28 kilograma. Nju nismo mogle ubrati i podići na traktor. Pomogli su deda Milan i mama Mirjana”, dodaje Dunja. Uvek jedna od sestara ide na pijacu, sa roditeljima ili sa dekom i bakom. Prodaju povrće.
„Radimo, sejemo, okopavamo, beremo povrće i prodajemo. Za to dobijemo i platu. To nam je za letovanje, za odlazak na more, u školu, za još ponešto”, pohvalila nam se Milana. Ona zajedno sa sestrama, do škole u Gradišci, putuje desetak kilometara, ali ne pomišlja da se odavde odseli.
„Moje selo je za mene najleše. I kada završim školu, opet ću živeti u selu Laminci. To je lepo, bogato i veliko selo u Lijevče polju. Nigde nama nije lepše, nego ovde”, kaže Milica Kačavenda. Ljubav prema poljoprivredi i selu na njih su preneli roditelji Vladimir i Mirjana, deda Milan, baka Ljubica, tetka Jelena. One žive u devetočlanom domaćinstvu.
„Ima nas puna kuća i lepo nam je. Kod nas mnogi dolaze u posetu, imamo dobre komšije, mnogo rodbine i prijatelja. Svako zna svoj posao”, nekako uglas raportiraju sestre Kačavenda. Njihova priča tu se ne završava. One maštaju o različitim školama i zanimanjima. Milica želi u Vojnu akademiju, Milana bi da uči za vatrogasca ili policajca, možda veterinara, Mikaela bi u advokaturu, a Dunja želi da bude pilot.
Radoznale devojčice
Vladimir Kačavenda, agronom po struci, kaže da je lepo i izazovno biti otac četiri, po svemu posebne i uspešne devojčice.
„Njih sve interesuje, sport, muzika, pevanje, poljoprivreda... Poseduju takmičarski duh, poslušne su, stalno istražuju svoje mogućnosti i uvek postavljaju nove ciljeve. Srećan sam, kao i moja supruga i ostali ukućani. Naša kuća je puna. Želeo bih da tako bude i kod drugih, jer ovde su sela prazna, kuće puste, škole se zatvaraju zato što nema dece”, kazao nam je Vladimir.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


