Civilizacijska sitnica
Pre mnogo decenija bila sam svedok poučne scene. David Albahari pročitao je prvi roman mladog pisca, vraća mu rukopis, izriče pohvale, a onda kao uzgred pita: „Proverio si da je tada kafa u vozovima služena u plastičnim čašama?” Lice mladog pisca munjevito postaje belo.
Ja sam tu „civilizacijsku sitnicu” Davida Albaharija zapamtila zauvek i, radeći lekturu, na takve stvari često skrećem pažnju, jer ih već i nehotice zapažam.
U seriji „Što se bore misli moje” takva „civilizacijska sitnica” je krpljenje čarapa Anke Konstantinović. Zna se, naime, da su se u 19. veku devojke iz boljih kuća obavezno obrazovale, u devojačkim školama ili uz pomoć domaćih učiteljica, i da je to obrazovanje bilo veoma široko: od domaćičkih poslova do poznavanja stranih jezika i sviranja više muzičkih instrumenata. O ovome svedoči i sama Anka u svom dnevniku.
Dakle, kad ona insistira na tome da voljenom čoveku zakrpi čarapu, time nesumnjivo otpočinje uobičajenu, dobro poznatu radnju, kojom želi da mu simbolički pokaže koliko ga voli, ali i da u tu radnju ulije sva svoja osećanja.
Ali: Kako se krpe čarape? Prava Anka to je uradila rutinski, ta toliko je puta vežbala. Našoj glumici dali su najpre potpuno nove, tek raspakovane čarape (makar jednom obuvena čarapa ne može da ima onako izražene linije pakovanja), iglu s duplim koncem, i ona je nešto muljala u krilu kao da provlači kanap, stvarajući kriv i neravan šav.
Zašto tako? Zato što joj nedostaje ključno pomagalo – pečurka, drveni poluloptast disk prečnika 5–6 cm, s drškom od desetak centimetara, na koji se čarapa navuče, oštećeno mesto zategne preko polulopte, doda se zakrpa ili se unakrst provlači konac (štopovanje). Čarapa se nikako drugačije ne može zakrpiti.
Tvorci serije (vrlo dobre) sve su pročitali, ali im je zafalila „civilizacijska sitnica” – stvarni život.
Grozda Pejčić,
Beograd
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


