Gavrilo – čovek širokog srca
Jakov je bio možda jedini čovek na Suvoj Planini koji je znao važne detalje o poslednjim trenucima Gavrilovog života. Seoski besposličar je za njega rekao kad je umro: „Red je bio, naživeo se. Bio je baksuz, zato je i živeo toliko dugo. Namćor, ugursuz, mrzeo je sebe, a kamoli druge.”
„Jakov je ostavio neku poruku kod popa. Nažvrljao je nešto, sigurno neku gadost, da upropasti još nekog i posle smrti”, znao je i besposličar.
„Jakov je bio najveći lažov. I sam je govorio: ’Od kada sam sebe uhvatio u laži, nikome više ništa ne verujem’”, završio je besposličar.
„Ali ko je bio taj Gavrilo? Da Jakov brine o nekome, to je već bilo za poštovanje. Dobro je što je zapisao, poznato je da svaku nenapisanu reč nosi vetar”, rekao je sveštenik.
„Gavrilo je bio čovek širokog srca. Za hiljadu Jakova. Ali je Srbija posle golgote 1915. godine ostala bez svih Gavrila, a napunila se Jakovima. Nas dvojica smo otišli u Prvi balkanski rat, nastavili sa Drugim, pa sa trećim, Velikim. Gavrilo je bio najjači u Moravskoj diviziji, grmalj. Šaka mu je bila veća od vojničkog ašova. Omanji top je sa jednog mesta lako prebacivao na drugo. Uvek raspoložen i nasmejan, sa plavim, blagim, veselim očima. Imao sam utisak da je snažnim, belim zubima mogao da pregrize drvo. Kada smo krenuli na Turke, nisu mogli da mu nađu uniformu, jedva samo šinjel. Nosio je svoje čakšire i opanke, u tri rata, za divno čudo, nijedno zrno nije ga okrznulo”, zapisao je Jakov.
Ka Albanskoj obali njegov puk je išao kao prethodnica. Osećao je da je sam na svetu. „Zašto se ovom narodu sve ovo dešava? Gde smo pogrešili?”, razmišljao je. Na obali nabujale reke je prepoznao Kosaničane i Jablaničane iz svog puka. Skupljali su snagu da pređu nadošlu i zaleđenu reku. Vojnici su uhvatili jedan drugoga za pojaseve i tako povezani prešli.
„Maća, čudno ime za reku!”, pomislio je Gavrilo.
Ubrzo su počeli da pristižu i ostaci Drugog puka. Iznemoglo su se vukli vojnici preživeli više nego što čovek može da zamisli. Gavrila je čudna sila držala na obali. Većina vojske je prešla, a ostali su najumorniji, bolesni, polumrtvi.
Gavrilo je ustao, dohvatio dvojicu najmršavijih i preneo ih preko reke. U tišini se vratio i uzeo nove, ali sada trojicu. Jednog na leđa, dvojicu rukama. Dobio je natprirodnu snagu, nije osećao glad ni hladnoću. Kada je preneo poslednjeg, seo je na obalu da se odmori.
„Bože, da li je ovo ceo Drugi puk, samo ovoliko?”, mislio je.
„Vojniče!”, začu povike sa druge obale.
Stao je mirno. Grupa oficira je držala nosila. Na zimskom zubatom suncu presijavali su im se činovi. Gavrilo pređe reku. Većina je bila iz njegovog puka.
„Vaše veličanstvo, to je vojnik Gavrilo Mitić iz našeg puka”, obratiše se čoveku na nosilima.
„Kralj Aleksandar Karađorđević!”, nije mogao da veruje Gavrilo. Dvaput ga je sreo u ovim ratovima. Sada je kralj ležao pred njim.
„Je l’ mogu da prenesem kralja?”, čuo je Gavrilo svoj glas. Skoro da nije bio svestan šta govori.
„Kako?”, uzbunili su se oficiri.
„Preneo sam skoro ceo puk, voleo bih da prenesem i kralja”, izusti.
Gavrilo je prišao nosilima, podigao ih iznad glave i zagazio u reku. Kao da je imao krila, Gavrilo je za tren bio na drugoj obali. Kralj se nekako povratio iz bunila, i drhtavim glasom se zahvalio Gavrilu. Naredio je da mu daju hranu, izvadio nekoliko zlatnika i pružio ih. Ovaj je samo ćutao.
„Uzmi, to je naređenje”, reče kralj jedva čujnim glasom.
Oficiri su preuzeli nosila i otišli.
Gavrilo je ostao. Nije mu se išlo, kao da ga je reka omađijala.
„Gavrilo!”, začuo je kreštav, poznati glas sa druge strane. Ugledao je nešto što je ličilo na ogromnu buvu, prepoznao je Jakova.
„Sve si preneo. Ceo puk, i kralja”, nastavio je Jakov crnim glasom.
„Je l’ ti dao nešto? Karađorđevu zvezdu? Znam – veliko ništa”, zajedljivo reče.
„Mogao si da nam rešiš sudbinu i baciš ga u reku”, sav se protresao kada je to izustio.
„Dovde nas je doveo, sa onim prokletim Pašićem. Ostavili nas da crknemo kao pseta. Nema ko da nas sahrani po ovom kamenu”, jetko je nastavljao Jakov.
Gavrilo je bio ubeđen da je Jakov skončao po onom snegu.
„Ali ne, takvi kao Jakov ne umiru. Teški su Bogu. Neće ih ni đavo, pa ostaju na ovom svetu da šire zlobu, mržnju i otrov”, pomislio je Gavrilo.
„Samo mene nećeš da preneseš. Pustićeš me da skapam pored ove grozne reke”, dobacio mu je Jakov i pljunuo u vodu.
Gavrilo je ćutao.
„Sećaš se kako sam ti pomogao kada smo oslobodili Skoplje, pa ovaj isti kralj zabranio nama seljacima da uđemo u grad da ne bi krali, već uveo gospodski Šesnaesti niški puk!”, pakosno je vikao Jakov.
„Kako se ne bih sećao. Umalo te tada ne streljaše, pokrao si neke bogate skopske Turke i Jevreje. Da nije bilo pukovnika Ristića, zavrnuli bi ti šiju”, pomislio je, ali nije rekao Gavrilo.
Nije mogao više da ga sluša, ustao je i prešao reku. Bez reči je dohvatio Jakova i preneo ga na drugu obalu. Nije imao osećaj da nosi čoveka, već žabu ili čak tvora. Ovaj je ječao, mumlao, plakao. Gavrilo ga je lagano spustio na drugu obalu. Kako je to učinio, osetio je oštar bol u grudima. Pokušao je da udahne vazduh, ali mu se zacrnilo pred očima. Izgubio je svest i pao u hladnu vodu. Nije uspeo ni reč da izusti. Jakov je otvorenih usta, staklastim pogledom posmatrao kako je hladna i nadošla reka Maća ravnodušno i lako uzimala ogromno telo Gavrila Mitića.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


