Četvrtak, 18.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
Pri­če iz Ve­li­kog ra­ta

Ga­vri­lo – čovek širokog srca

Ga­vri­lo – čovek širokog srca
Прелазак коњице преко реке (Фото Министарство одбране Србије)

Ja­kov je bio mo­žda je­di­ni čo­vek na Su­voj Pla­ni­ni ko­ji je znao va­žne de­ta­lje o po­sled­njim tre­nu­ci­ma Ga­vri­lo­vog ži­vo­ta. Se­o­ski bes­po­sli­čar je za nje­ga re­kao kad je umro: „Red je bio, na­ži­veo se. Bio je bak­suz, za­to je i ži­veo to­li­ko du­go. Nam­ćor, ugur­suz, mr­zeo je se­be, a ka­mo­li dru­ge.”

„Ja­kov je osta­vio ne­ku po­ru­ku kod po­pa. Na­žvr­ljao je ne­što, si­gur­no ne­ku ga­dost, da upro­pa­sti još ne­kog i po­sle smr­ti”, znao je i bes­po­sli­čar.

„Ja­kov je bio naj­ve­ći la­žov. I sam je go­vo­rio: ’Od ka­da sam se­be uhva­tio u la­ži, ni­ko­me vi­še ni­šta ne ve­ru­jem’”, za­vr­šio je bes­po­sli­čar.

„Ali ko je bio taj Ga­vri­lo? Da Ja­kov bri­ne o ne­ko­me, to je već bi­lo za po­što­va­nje. Do­bro je što je za­pi­sao, po­zna­to je da sva­ku ne­na­pi­sa­nu reč no­si ve­tar”, re­kao je sve­šte­nik.

„Ga­vri­lo je bio čo­vek ši­ro­kog sr­ca. Za hi­lja­du Ja­ko­va. Ali je Sr­bi­ja po­sle gol­go­te 1915. go­di­ne osta­la bez svih Ga­vri­la, a na­pu­ni­la se Ja­ko­vi­ma. Nas dvo­ji­ca smo oti­šli u Pr­vi bal­kan­ski rat, na­sta­vi­li sa Dru­gim, pa sa tre­ćim, Ve­li­kim. Ga­vri­lo je bio naj­ja­či u Mo­rav­skoj di­vi­zi­ji, gr­malj. Ša­ka mu je bi­la ve­ća od voj­nič­kog ašo­va. Oma­nji top je sa jed­nog me­sta la­ko pre­ba­ci­vao na dru­go. Uvek ras­po­lo­žen i na­sme­jan, sa pla­vim, bla­gim, ve­se­lim oči­ma. Imao sam uti­sak da je sna­žnim, be­lim zu­bi­ma mo­gao da pre­gri­ze dr­vo. Ka­da smo kre­nu­li na Tur­ke, ni­su mo­gli da mu na­đu uni­for­mu, je­dva sa­mo ši­njel. No­sio je svo­je čak­ši­re i opan­ke, u tri ra­ta, za div­no ču­do, ni­jed­no zr­no ni­je ga okr­znu­lo”, za­pi­sao je Ja­kov.

Ka Al­ban­skoj oba­li nje­gov puk je išao kao pret­hod­ni­ca. Ose­ćao je da je sam na sve­tu. „Za­što se ovom na­ro­du sve ovo de­ša­va? Gde smo po­gre­ši­li?”, raz­mi­šljao je. Na oba­li na­bu­ja­le re­ke je pre­po­znao Ko­sa­ni­ča­ne i Ja­bla­ni­ča­ne iz svog pu­ka. Sku­plja­li su sna­gu da pre­đu na­do­šlu i za­le­đe­nu re­ku. Voj­ni­ci su uhva­ti­li je­dan dru­go­ga za po­ja­se­ve i ta­ko po­ve­za­ni pre­šli.

„Ma­ća, čud­no ime za re­ku!”, po­mi­slio je Ga­vri­lo.

Ubr­zo su po­če­li da pri­sti­žu i osta­ci Dru­gog pu­ka. Iz­ne­mo­glo su se vu­kli voj­ni­ci pre­ži­ve­li vi­še ne­go što čo­vek mo­že da za­mi­sli. Ga­vri­la je čud­na si­la dr­ža­la na oba­li. Ve­ći­na voj­ske je pre­šla, a osta­li su naj­u­mor­ni­ji, bo­le­sni, po­lu­mr­tvi.

Ga­vri­lo je ustao, do­hva­tio dvo­ji­cu naj­mr­ša­vi­jih i pre­neo ih pre­ko re­ke. U ti­ši­ni se vra­tio i uzeo no­ve, ali sa­da tro­ji­cu. Jed­nog na le­đa, dvo­ji­cu ru­ka­ma. Do­bio je nat­pri­rod­nu sna­gu, ni­je ose­ćao glad ni hlad­no­ću. Ka­da je pre­neo po­sled­njeg, seo je na oba­lu da se od­mo­ri.

„Bo­že, da li je ovo ceo Dru­gi puk, sa­mo ovo­li­ko?”, mi­slio je.

„Voj­ni­če!”, za­ču po­vi­ke sa dru­ge oba­le.

Stao je mir­no. Gru­pa ofi­ci­ra je dr­ža­la no­si­la. Na zim­skom zu­ba­tom sun­cu pre­si­ja­va­li su im se či­no­vi. Ga­vri­lo pre­đe re­ku. Ve­ći­na je bi­la iz nje­go­vog pu­ka.

„Va­še ve­li­čan­stvo, to je voj­nik Ga­vri­lo Mi­tić iz na­šeg pu­ka”, obra­ti­še se čo­ve­ku na no­si­li­ma.

„Kralj Alek­san­dar Ka­ra­đor­đe­vić!”, ni­je mo­gao da ve­ru­je Ga­vri­lo. Dva­put ga je sreo u ovim ra­to­vi­ma. Sa­da je kralj le­žao pred njim.

„Je l’ mo­gu da pre­ne­sem kra­lja?”, čuo je Ga­vri­lo svoj glas. Sko­ro da ni­je bio sve­stan šta go­vo­ri.

„Ka­ko?”, uz­bu­ni­li su se ofi­ci­ri.

„Pre­neo sam sko­ro ceo puk, vo­leo bih da pre­ne­sem i kra­lja”, iz­u­sti.

Ga­vri­lo je pri­šao no­si­li­ma, po­di­gao ih iz­nad gla­ve i za­ga­zio u re­ku. Kao da je imao kri­la, Ga­vri­lo je za tren bio na dru­goj oba­li. Kralj se ne­ka­ko po­vra­tio iz bu­ni­la, i drh­ta­vim gla­som se za­hva­lio Ga­vri­lu. Na­re­dio je da mu da­ju hra­nu, iz­va­dio ne­ko­li­ko zlat­ni­ka i pru­žio ih. Ovaj je sa­mo ću­tao.

„Uzmi, to je na­re­đe­nje”, re­če kralj je­dva čuj­nim gla­som.

Ofi­ci­ri su pre­u­ze­li no­si­la i oti­šli.

Ga­vri­lo je ostao. Ni­je mu se išlo, kao da ga je re­ka oma­đi­ja­la.

„Ga­vri­lo!”, za­čuo je kre­štav, po­zna­ti glas sa dru­ge stra­ne. Ugle­dao je ne­što što je li­či­lo na ogrom­nu bu­vu, pre­po­znao je Ja­ko­va.

„Sve si pre­neo. Ceo puk, i kra­lja”, na­sta­vio je Ja­kov cr­nim gla­som.

„Je l’ ti dao ne­što? Ka­ra­đor­đe­vu zve­zdu? Znam – ve­li­ko ni­šta”, za­je­dlji­vo re­če.

„Mo­gao si da nam re­šiš sud­bi­nu i ba­ciš ga u re­ku”, sav se pro­tre­sao ka­da je to iz­u­stio.

„Dov­de nas je do­veo, sa onim pro­kle­tim Pa­ši­ćem. Osta­vi­li nas da crk­ne­mo kao pse­ta. Ne­ma ko da nas sa­hra­ni po ovom ka­me­nu”, jet­ko je na­sta­vljao Ja­kov.

Ga­vri­lo je bio ube­đen da je Ja­kov skon­čao po onom sne­gu.

„Ali ne, ta­kvi kao Ja­kov ne umi­ru. Te­ški su Bo­gu. Ne­će ih ni đa­vo, pa osta­ju na ovom sve­tu da ši­re zlo­bu, mr­žnju i otrov”, po­mi­slio je Ga­vri­lo.

„Sa­mo me­ne ne­ćeš da pre­ne­seš. Pu­sti­ćeš me da ska­pam po­red ove gro­zne re­ke”, do­ba­cio mu je Ja­kov i plju­nuo u vo­du.

Ga­vri­lo je ću­tao.

„Se­ćaš se ka­ko sam ti po­mo­gao ka­da smo oslo­bo­di­li Sko­plje, pa ovaj isti kralj za­bra­nio na­ma se­lja­ci­ma da uđe­mo u grad da ne bi kra­li, već uveo go­spod­ski Še­sna­e­sti ni­ški puk!”, pa­ko­sno je vi­kao Ja­kov.

„Ka­ko se ne bih se­ćao. Uma­lo te ta­da ne stre­lja­še, po­krao si ne­ke bo­ga­te skop­ske Tur­ke i Je­vre­je. Da ni­je bi­lo pu­kov­ni­ka Ri­sti­ća, za­vr­nu­li bi ti ši­ju”, po­mi­slio je, ali ni­je re­kao Ga­vri­lo.

Ni­je mo­gao vi­še da ga slu­ša, ustao je i pre­šao re­ku. Bez re­či je do­hva­tio Ja­ko­va i pre­neo ga na dru­gu oba­lu. Ni­je imao ose­ćaj da no­si čo­ve­ka, već ža­bu ili čak tvo­ra. Ovaj je je­čao, mu­mlao, pla­kao. Ga­vri­lo ga je la­ga­no spu­stio na dru­gu oba­lu. Ka­ko je to uči­nio, ose­tio je oštar bol u gru­di­ma. Po­ku­šao je da udah­ne va­zduh, ali mu se za­cr­ni­lo pred oči­ma. Iz­gu­bio je svest i pao u hlad­nu vo­du. Ni­je us­peo ni reč da iz­u­sti. Ja­kov je otvo­re­nih usta, sta­kla­stim po­gle­dom po­sma­trao ka­ko je hlad­na i na­do­šla re­ka Ma­ća rav­no­du­šno i la­ko uzi­ma­la ogrom­no te­lo Ga­vri­la Mi­ti­ća.

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.