Utorak, 23.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Bi­će ka­hve i še­će­ra

„Dok je na­ma Hi­tle­ra, bi­će ka­hve i še­će­ra”, go­vo­ri­lo se me­đu mu­sli­ma­ni­ma u še­her Sa­ra­je­vu to­kom Dru­gog svet­skog ra­ta. Da li već po­čet­kom ne­mač­ke oku­pa­ci­je ili go­di­nu–dve ka­sni­je, kad su, uz do­mo­bran­ske i usta­ške po­stroj­be, po­pu­ni­li i SS Han­džar di­vi­zi­ju? Ni­šta po­seb­no, jer i Slo­ven­ci su ve­ći­nom sla­vi­li An­šlus i ova­ci­ja­ma do­če­ka­li Hi­tle­ra u Ma­ri­bo­ru. Hr­va­ti­ma ni­je tre­ba­lo ni da do­la­zi jer su kvi­slin­šku NDH for­mi­ra­li i bez na­ci­sta. Je­di­no je Be­o­grad bom­bar­do­van i u Sr­bi­ji je bi­lo 100 Sr­ba za jed­nog Šva­bu. Ali, za­što Mu­sli­ma­ni baš o „ka­hvi i še­će­ru”, a ne, re­ci­mo, o „ma­slu i pi­la­vu”, što bi od­go­va­ra­lo hle­bu i mle­ku. 
Ka­fu su u Bo­sni pi­li još od tur­skog vak­ta, ali za vla­he i la­ti­ne ni­je ima­la me­ta­fi­zič­ko zna­če­nje kao za mu­sli­ma­ne. Po­što im je sti­za­la iz da­le­ke ma­lo­a­zij­ske ma­ti­ce, za njih je bi­la sim­bo­lič­ka ve­za s „pu­stim tur­skim”, ko­ja se sa sva­kim fil­dža­nom kre­pi­la. Za­to su je zva­li „tur­ska ka­fa”, a za hri­šća­ne je bi­la na­pro­sto „cr­na ka­fa”. Dok su ka­u­ri ka­fu već za­sla­đe­nu pi­li br­že da im se ne ohla­di, do­tle su je kom­ši­je me­ra­kli­je na­te­na­ne sr­ka­le. Koc­ka še­fe­ra ni­je se sta­vlja­la u fil­džan, ne­go di­rekt­no u usta, a on­da za­li­va­njem krat­kim gu­tlja­ji­ma, s du­žim pa­u­za­ma, po­la­ga­no ota­pa­la na je­zi­ku, uz uspo­re­ni eglen o ne­u­tral­nim te­ma­ma ko­je ni­su bi­le se­kir­li da ne bi re­me­ti­le ra­ha­tluk. Mo­glo je da se raz­gla­ba i o mu­dro­sti­ma pre­da­ka, ali bez alu­zi­je na ak­tu­el­nu si­tu­a­ci­ju, što uvek kri­je ne­ku po­li­tič­ki ne­po­dob­nu alu­zi­ju. 
He­do­ni­stič­ka ori­jen­tal­na kul­tu­ra za tur­skog vak­ta pri­mi­la se de­lom i kod dru­gih bal­kan­skih na­ro­da, pa i u Bo­sni, ali raz­li­ka iz­me­đu ka­fe kod Sr­ba, ka­ve kod Hr­va­ta i ka­hve kod mu­sli­ma­na (Bo­šnja­ka) ni­je bi­la sa­mo lin­gvi­stič­ka. Je­di­no je kod mu­sli­ma­na taj na­pi­tak imao go­to­vo kult­no zna­če­nje, kao svo­je­vr­stan he­do­ni­stič­ki ri­tu­al, do­stu­pan svi­ma, pa i si­ro­ti­nji. Raz­li­ka je, isti­na, po­sto­ja­la: dok su je imuć­ni­ji pri­sta­vlja­li, si­ro­ti­nja je na­sta­vlja­la, što zna­či da su pr­vi u opra­nu dže­zvu sta­vlja­li svež ka­hve­ni prah, dok su ovi dru­gi ci­ko­ri­ju pre­o­sta­lu na dnu dže­zve od pret­hod­ne kah­fe pre­li­va­li no­vom ko­li­či­nom ki­pu­će vo­de. Ta­kva „tan­ka kah­fa” zva­la se „puc­nu­ta” za­to što je ci­ko­ri­ja pri re­ci­kla­ži za­i­sta puc­ke­ta­la. Ka­kve-ta­kve, ka­hve je mo­ra­lo da bu­de u sva­koj ku­ći. I ni­je se go­stu nu­di­la ni­ti je on tre­ba­lo da je tra­ži, vo­da na vreo špo­ret sta­vlja­la se čim pre­ko­ra­či prag, ako već ni­je klju­ča­la na ti­hoj va­tri. Ni­je se ni od­bi­ja­la, ma­kar po­la osta­lo u fil­dža­nu. Otu­da aneg­do­ta: po­sto­je u Bo­sni dve stva­ri ko­je mo­žeš do­bi­ti, a da ih i ne tra­žiš – ša­mar i ka­fu. Naj­du­ža pri­pre­ma za ka­hve­ni­sa­nje bi­lo je kuć­no mle­ve­nje zr­na is­pr­že­nog na do­ma­ćoj va­tri, jer „iz one iz­mle­ve­ne u pr­ži­o­ni­ci do ku­će iz­la­pe svi mi­o­mi­ri­si”. Sva­ko­dnev­no mle­ve­nje ka­fe me­sin­ga­nim me­ha­nič­kim mli­nom bi­lo je te­re­tli te su pri­ska­ka­li i mu­škar­ci. I on­da opet vic: „Mu­sli­man se na pla­ži mo­že pre­po­zna­ti po ma­sni­ci is­pod re­ba­ra od pri­ti­ska mli­na za ka­fu.” A na te­mu ka­rak­te­ra bla­go­u­god­nih raz­go­vo­ra uz kah­fu: „Tro­ji­ca ha­dži­ja ka­fe­ni­šu is­pod Ba­bi­ća ba­šte bli­že Mi­ljac­ki, a niz vo­du pro­mak­nu pat­ke. ’Vi­de­ste li one dve pat­ke?’, pi­ta je­dan. Dru­gi: ’Ni­su, va­la, bi­le dve ne­go tri!’ A tre­ći usta­je: ’Ne­ću da se­dim u sva­dlji­vom dru­štvu.’” 

Tra­di­ci­o­nal­ni pri­bor za ka­fe­ni­sa­nje kao su­ve­ni­r na Ba­ščar­ši­ji Foto-dokumentacija „Politike”


„Ka­hvu mi, dra­ga, is­pe­ci baš kao da je, dra­ga du­šo, za te­be”, gla­si tekst po­pu­lar­ne sev­da­lin­ke. Ka­u­rin bi re­kao: „Sku­vaj mi ka­fu, dra­ga.” Da­kle jed­ni je „pe­ku”, dru­gi „ku­va­ju”, i opet raz­li­ka ni­je sa­mo u je­zi­ku, ne­go u raz­li­či­tim re­cep­ti­ma. Ku­va se ta­ko što se ka­fe­ni prah ka­šči­com si­pa u ki­pu­ću vo­du, a pe­če ta­ko što se ka­fe­ni prah sta­vi u su­vu dže­zvu i za­pe­če na va­tri, pa on­da po­spe hlad­nom vo­dom i če­ka dok ne pro­vri. Da­lje, hri­šća­ni u pra­vi­lu pi­ju ka­fu iz šo­lji­ca s dr­škom da se ne ope­ku, a mu­sli­ma­ni iz fil­dža­na da bi, bez hi­će i hin­le, pa­žlji­vo opi­pa­va­li i od­me­ra­va­li po­želj­nu to­pli­nu raj­skog na­pit­ka. Ka­hva na sa­ba­hu raz­bu­đu­je, to­kom da­na po­ja­ča­va rad­ni elan, na ak­ša­mu opu­šta. A opu­šta­nja ni­je bi­lo bez du­ha­na ko­ji se pu­šio na nar­gi­lu ili mo­tao u pa­pir, te uz iz­ma­gli­cu od di­ma sa­nja­ri­lo. Naj­zad, kah­fa je i dis­kret­na po­ru­ka, pa po­sto­ji kah­fa raz­go­vo­ru­ša i kah­fa sik­te­ru­ša, za­vi­sno od si­tu­a­ci­je. 
Za vre­me ca­ra Fra­nje Jo­si­fa u Bo­snu su uve­ze­ne beč­ke kafane u ko­ji­ma je slu­žen ka­pu­ci­ner, ka­fa sa šla­gom, be­la ka­fa, puč­ki re­če­no ka­fa s mle­kom. U sa­ra­jev­skom ho­te­lu „Evro­pa” srp­ski i je­vrej­ski imuć­ni pi­o­ni­ri pr­vo­bit­ne aku­mu­la­ci­je ka­pi­ta­la, sa be­go­vi­ma na za­la­sku i po­ne­kim la­ti­nom na vi­šoj funk­ci­ji u Kundk ad­mi­ni­stra­ci­ji, ra­do bi za­se­li i na­ru­či­va­li tu no­vu ver­zi­ju cr­ne, od­no­sno tur­ske ka­fe. „Evro­pa” se na­la­zi­la na­sred Ba­ščar­ši­je, u srp­skom kvar­tu ko­ji se zvao Ta­šli­han, a vla­snik je bio naj­bo­ga­ti­ji Sr­bin Gri­go­ri­je Jef­ta­no­vić. 
Na tu za­pad­nu tra­di­ci­ju ka­fe na­do­ve­zao se ita­li­jan­ski izum – espre­so, ko­ji se da­nas i u Bo­sni pi­je po ka­fi­ći­ma. Rad­ni dan po­či­nje krat­kim, u jed­nom gu­tlja­ju, sto­je­ći uz šank, na br­zi­nu, uz gle­da­nje na sat, a on­da sle­de ka­pu­či­no, ma­ki­ja­to, pro­du­že­ni, la­te. Ali, iz­vor­na ka­hva na sa­ra­jev­skoj Ba­ščar­ši­ji i u ma­ha­la­ma nad­ži­ve­la je i ove no­vo­ta­ri­je, ako ni­šta da bi se zva­la „tur­ska”. Kad su do­bro­tom Sul­ta­na (Re­dže­pa Ta­ji­pa Er­do­ga­na) bo­šnjač­ke ma­se mo­gle dva pu­ta dnev­no da le­te u Stam­bol po ce­ni tram­vaj­ske kar­te Vi­jeć­ni­ca–Ma­rin­dvor, če­ka­lo ih je iz­ne­na­đe­nje i raz­o­ča­ra­nje. Pr­vo, ka­fa ne ra­ste na Bos­fo­ru i, dru­go – Tur­ci ne pi­ju tur­sku ka­fu. 
Sa­vre­me­ni Tur­ci ne pi­ju ka­fu ne­go čaj, još od vre­me­na Ata­tur­ka. Ve­li­ki re­for­ma­tor Ke­mal-pa­ša, ko­ji je iz­le­čio „bo­le­sni­ka na Bos­fo­ru” i okre­nuo ga na evrop­ski put raz­vo­ja, uki­nuo je sku­pe na­bav­ke ka­fe iz ino­stran­stva i za­me­nio ih do­ma­ćim pro­iz­vo­dom. Sta­ri­ji Bo­šnja­ci se za­ču­de kad ih, pr­vi put u ma­ti­ci, po­nu­de ča­jem. Kah­fe­dži­ni­ce su pre­tvo­re­ne u čaj­dži­ni­ce i u nji­ma se mo­gu po­pi­ti kva­li­tet­ni, mi­ri­sni i ja­ki ča­je­vi u ma­lim ča­ša­ma. Me­đu­tim, u bo­san­skom vi­la­je­tu na za­pad­nom kra­ju Osman­skog car­stva sa­ču­van je sta­ri adet. Isti­na, ka­hvu vi­še ne zo­vu „tur­ska”, ne­go „bo­san­ska”, a čaj i da­lje kao lek uglav­nom pi­ju bo­le­sni­ci. 
Šta­vi­še, sa­ču­van je i pra­sta­ri na­čin sit­nog mr­vlje­nja zr­na ka­fe pre pro­na­la­ska ruč­nog mli­na, a spra­va se zva­la di­bek. Pod tim ime­nom, bar do gra­đan­skog ra­ta 1992–1995, na dnu Ba­ščar­ši­je iza Se­bi­lja, u ka­me­nom za­le­đu ma­ga­za, po­sto­ja­la je za­ba­če­na dvo­ri­šna ka­hve­dži­ni­ca s tu­ca­nom ka­hvom. „Di­bek” ni­je bio u tu­ri­stič­koj po­nu­di gra­da ne­go za­bo­ra­vlje­ni ku­tak za sa­ra­jev­ske me­ra­kli­je ko­je su tvr­di­le da je tu­ca­na bo­lja od mle­ve­ne, kao šte je i bu­rek, na­vod­no, bo­lji ka­da se sa­vi­ja od sec­ka­nog ne­go od mle­ve­nog me­sa. 
Usi­ja­na ba­kar­na tac­na s dže­zvom i naj­ma­nje dva fil­dža­na bli­sta, bar kao ukras iza sta­kla u kre­den­cu, u sva­koj mu­sli­man­skoj ku­ći. U imuć­ni­jim pak sto­ji usred tur­ske so­be, ko­ju su po­tom­ci be­go­va sa­ču­va­li kao mi­raz pra­ne­ne. Se­ći­ja i ne­ko­li­ko pe­šku­na od u cr­no la­ki­ra­nog dr­ve­ta s re­zba­re­nim ara­be­ska­ma i nar­gi­lom naj­sta­ri­jeg pre­tka. Ni­je za ko­ri­šće­nje, ne­go po­ka­zi­va­nje po­re­kla. No­vo­pe­če­ne ga­zde na­ru­ču­ju je za sku­pe pa­re iz Ko­nji­ca od na­sled­ni­ka Zu­ki­nug ami­dže maj­sto­ra Džum­hu­ra. I, sko­ro­je­vić­ki, in­ven­tar tur­ske so­be obo­ga­ću­ju ko­žnim ta­bu­re­om ta­ze ku­plje­nim na Bli­skom is­to­ku. A ka­hve­nja­ci su čak i po­zla­će­ni. 
Kao što su Hi­tle­ra bla­go­si­lja­li zbog ka­fe i še­će­ra, ta­ko su i par­ti­za­ne kad su tri­jum­fal­no ula­zi­li u Sa­ra­je­vo. Dok su ak­ti­vi­sti skan­di­ra­li „ka-pe, ka-pe”, iz po­za­di­ne su ri­mo­va­li „kah-ve, kah-ve”. Ni Tru­man u po­sle­rat­nim Un­ri­nim hu­ma­ni­tar­nim pa­ke­ti­ma ni­je za­bo­ra­vio na sla­bost svo­jih za­ka­sne­lih sa­ve­zni­ka. Uz Tru­ma­no­va ja­ja u pra­hu, re­dov­no je sti­za­la Knaj­po­va ka­fa – ci­gla de­hi­dri­ra­nog kon­cen­tra­ta ka­fe. U to­ku gra­đan­skog ra­ta u Sa­ra­je­vu če­sto su ne­sta­ja­le vo­da i stru­ja, još če­šće osta­ja­lo se bez hle­ba, me­sa tek za lek, ci­ga­re­ta po­go­to­vo. Ali, ka­fe i še­će­ra u ka­hve­dži­ni­ca­ma i u ku­ći uvek bi se na­šlo. Mo­ra bi­ti da je Klin­ton, kao i Hi­tler, kao i Fra­njo, kao Meh­med Dru­gi Fa­tih bri­nuo. Me­đu­tim, ka­hve­dži­je su se ras­ka­la­ši­le i, uz kah­fu i še­ćer, ho­će i dr­ža­vu, i to je­din­stve­nu, i sa­mo za se­be, „3u1” pa su ta­ko pre­vr­nu­li dže­zvu i pro­li­li za­jed­nič­ku ka­fu, sim­bol kom­ši­lu­ka. Dže­zvu mo­žeš us­pra­vi­ti, ali ne i ka­fu vra­ti­ti u nju. 
A opet, kad se ma­lo raz­mi­sli, ni­kad ni­je ni bi­la za­jed­nič­ka. Ni­su je jed­na­ko ni zva­li, ni spra­vlja­li, ni pi­li, ni­ti im je jed­na­ko bi­la va­žna. An­dri­ćev­ski: Ko­li­ko nas je spa­ja­la, to­li­ko i raz­dva­ja­la. Uosta­lom, ka­fa „ni­je ni srp­ska, ni hr­vat­ska, ni mu­sli­man­ska, ne­go ju­žno­a­me­rič­ka, bra­zil­ska”. Da, po­sto­ji i „ame­rič­ka ka­fa”, raz­bla­že­na i blju­ta­va, ka­kva se za dža­ba si­pa u ve­li­ke pla­stič­ne ča­še iz apa­ra­ta po nad­le­štvi­ma u SAD, a on­da to va­za­li imi­ti­ra­ju ši­rom sve­ta, na­ro­či­to u kan­ce­la­ri­ja­ma NVO. Baj­de­no­va ka­fa za Sr­be je bi­la baš cr­na i gor­ka, a za Bo­šnja­ke pra­va mak­su­zi­ja. S Tram­pom je već dru­ga­či­je, ali bez sr­kle­ta, ka­fe i še­će­ra bi­će za sve.
*Pro­fe­sor eme­ri­tus

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.