Stare muke hercegovačkih poljoprivrednika

Hercegovina je oduvek bila oskudna obradivom zemljom i vodom. Stanovnici su se vekovima na razne načine borili da očuvaju život svojih mnogočlanih porodica. Gajili su ječam, raž, ovas, pšenicu, kukuruz, vinovu lozu, duvan, razne vrste luka, držali sitnu i krupnu stoku. Najveći izvori prihoda bili su prodaja stoke, samoniklog lekovitog bilja i šumskih plodova.

Duvan se u Hercegovini počeo gajiti još početkom 17. veka. Bio je sve popularniji trgovinski proizvod sve dok turske, a pogotovo austrijske vlasti nisu uvele monopol na trgovinu pa se zbog rigoroznih mera, nedostatka vode, a kasnije i gašenja otkupnih stanica proizvodnja svela na minimum. Jedna od poznatih autohtonih sorti bila je trebinjski ravnjak, koji se pušio na austrijskom dvoru, a sa zadovoljstvom ga je koristio i Josip Broz Tito.

Početkom 19. veka u Hercegovini se pojavila žiteljima do tada nepoznata biljka – krompir. Narod nije s voljom prihvatio gajenje i konzumiranje krompira pa je stolački kapetan i vezir Ali-paša Rizvanbegović, koji je Hercegovinu 1833. godine izdvojio iz Bosanskog pašaluka, naredio da se krompir što više seje, pa se tako po Hercegovini rasprostranilo gajenje ove biljke, koja je ljude često spasavala od gladi, a postao je i neizbežna stočna hrana.

Zbog oskudne obradive površine došlo je do pokušaja da se u Hercegovini razvije još neka unosnija poljoprivredna proizvodnja. Tako je 1845. godine Ali-paša Rizvanbegović naredio da se u mostarskom, čapljinskom i ljubuškom kraju pokrene gajenje pirinča. Ideja nije dala očekivani rezultat. Hroničar beleži da je 1868. u celoj Hercegovini proizvedeno oko 150.000 kilograma pirinča.

I posle Drugog svetskog rata na ovom području je 1949. godine izvršeno probno sejanje ove kulture. Nestručnost i ne baš pogodni uslovi otežavali su sam proces uzgoja te se brzo odustalo od izazova.

Posle Drugog svetskog rata, 1946. godine, doneta je odluka u okviru petogodišnjeg plana da se u Hercegovini, u krajevima s mediteranskom klimom, sadi pamuk na račun površina pod kukuruzom. Na rascepakanim njivama, na skučenim prostorima, seljacima nije bilo od interesa gajenje pamuka jer je ugrožavalo egzistenciju porodica. Ideju o širenju gajenja pamuka u Hercegovini država nije pratila svim drugim potrebama, infrastrukturom, propisima, logistikom i strategijom razvoja, a nije imala ni sluha za potrebu seljaka za održivom egzistencijom. Pamuk su gajili na najlošijoj zemlji, uz malu primenu agrotehničkih mera. Državne vlasti često su ih kažnjavale zbog neizvršavanja obaveza, pa su ih kad ne predaju određene količine pamuka slale na višemesečne teške radove na izgradnji pruge Šamac–Sarajevo. Proizvodnja pamuka počela je uz pompu, a ugasila se u tišini.

Tih godina istu sudbinu kao pamuk doživela je i ideja da se u Hercegovini sadi kikiriki. Seljaci su u seoskim zadrugama bili primorani da nauštrb drugih kultura seju kikiriki, za koji do tada mnogi nisu znali ni kakav je, ni čemu služi. Zbog loših uslova na pojedinim parcelama rod je bio manji nego što je posejano, pa se kikiriki nije trajno zadržao na tom području.

Jedan od nepromišljenih poteza u tadašnjoj Jugoslaviji, vezan za Hercegovinu, koji je donela centralna vlast, bila je odluka iz 1948. godine o zabrani držanja koza. Smatralo se da koze uništavaju mlada stabla i onemogućavaju obnovu šuma. Poštujući naredbu, koze su u Hercegovini gotovo smaknute. Tadašnji političari su s ponosom govorili da je odluka o zabrani gajenja koza doneta zahvaljujući „dalekovidosti druga Tita”.

I sam Josip Broz Tito prilikom posete Trebinju 1954. godine u svom govoru je pored ostalog istakao: „Ja moram reći da sam sretan što ste uništili koze jer sada vidim kako se naša brda zelene, ja bih želio da to učine svuda gdje još nisu učinili. Naš će čovjek osjetiti za deset godina što je značila koza za njega, a što za šumu. Potrebno je gajiti ovce jer one daju mlijeko i vunu. Gajite ovce, one neće uništiti šumu. A vi znate da šuma i klimu popravlja. Kad ova brda budu šumom obrasla, onda tu neće biti onako suha klima, kao što je imate preko ljeta, onakvu nesnosnu vrućinu. Klima će se mijenjati, a time će se dobiti više mogućnosti za intenzivniju obradu zemljišta koje ovdje imate.”

Ova nerazumna odluka dovela je do velikog osiromašenja hercegovačkog seljaka, kome su koze, kao višestruko korisne životinje, predstavljale izvor egzistencije. Posle deset godina odluka je ukinuta u celoj Jugoslaviji. Nadležni su uvideli da je bila promašaj, ali to nisu priznali.

U tom periodu, a i ranije, uz bezbroj ideja, nije bilo prave državne strategije u razvoju poljoprivrede zahvaljujući kojoj bi hercegovački seljaci našli svoje mesto i svoju šansu.

Milivoje Mišo Rupić,

Beograd