Petak, 03.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Skupe žurke za sirotinju

Skupe žurke za sirotinju
Једнакост и јединство, новогодишње весеље на београдском тргу

Mnogi građani izabraće da proslave Novu godinu na ulicama i trgovima gradova Srbije i na taj način će iz najluđe novogodišnje noći ući u novu 2009. godinu. A u nju ulazimo puni neizvesnosti, ekonomske nesigurnosti i ušiju punih vesti o ekonomskoj krizi, kojima se građani Srbije, kao i ostatka sveta, svakodnevno plaše. I dok su demokratske vlasti kao neminovnost i obavezu prihvatile da svake godine iz budžeta izdvoje barem 150.000 evra, praveći populistički zaokret prema novokonponovanim zvezdama, mnogi se slažu u oceni da je okupljanje ljudi na ulicama ipak samo, po onoj Balaševićevoj, parada pijanstva i kiča.

Ili je u pitanju konformizam tipa: „Ceo svet slavi na trgovima i ulicama, u Parizu Londonu, Berlinu, mi smo deo sveta, moramo i mi?”

A možda je suština u tome da je proslava na ulici jednostavno suvišna, neukusna i sirotinjska zabava a opet, paradoksalno, i budžetski veoma skupa. U svakom slučaju, Beograđane će zabavljati Goran Bregović i njegov „Orkestar za svadbe i sahrane”, Marija Šerifović i Ana Stanić, dok su se novosadske vlasti odlučile za „eklektičnu” varijantu: tamo je glavna zvezda večeri Masimo Savić, dok će na Trgu mladenaca svirati tamburaši, u Spensu će biti didžejevi, a za zabavu će biti zaduženi i pevači narodne muzike iz televizijske emisije „Dugino poselo”. Pojava ovih potonjih već je izazvala negodovanje u kulturnoj javnosti. Povodom cele manifestacije, Bogomir Mijatović, muzički urednik Radio Novog Sada, je izjavio: „Smatram da je čitava priča oko takvih manifestacija odavno ispolitizovana i da narod plaća nešto što je nezamislivo u državi u kojoj je upisati dete u obdanište ravno dobitku na lotou”. Ostaće zabeleženo da je umetnica Tatjana Vehovec pokušala da spreči proslavu 2008. godine, tako što je napisala pismo bivšoj gradonačelnici Maji Gojković. Peticija nije prošla, a Novosađane i pridošlice iz drugih gradova 31. decembra su zabavljali Zdravko Čolić, trubački ansambl Bobana Markovića, ansambl „Kal” i drugi.

O ovom fenomenu porazgovarali smo sa mr Ivanom Kronjom, kulturologom, autorkom knjige o turbo-folku, „Smrtonosni sjaj” i više radova iz teorije kulture, medija i filma. Kronja je viši predavač na Visokoj strukovnoj školi likovnih i primenjenih umetnosti u Beogradu. Njen stav je nedvosmislen: bilo bi bolje da gradske vlasti u najluđoj noći organizuju, za isti novac, veliku narodnu kuhinju, uz neko skromnije veselje.

Kako su izgledale proslave na trgovima u poslednjih nekoliko godina? Ranije su stranke demokratske orijentacije imale rokenrol predznak, a sada se u njihovoj organizaciji prave i narodnjački koncerti?

To je tačno zapažanje. Populizam je stalni oblik kulturne politike od strane političkih elita u nas, koje kulturu shvataju pragmatično, kao neku vrstu estetizacije aktuelne lokalne politike. U svesti visoko obrazovanih ljudi Bregović uglavnom nosi konotaciju balkanizacije Srbije, dakle udaljavanja od modernih evropskih vrednosti, dok u svesti prosečnog stanovništva predstavlja dobrodošlu, nacionalno-afirmativnu vezu balkanske Srbije i Zapada, s obzirom na njegovu internacionalnu karijeru. Činjenica je da za evropsku publiku njegova obrada srpske i šire balkanske muzičke baštine figurira kao oblik kulturnog prevođenja, „objašnjavanja” i približavanja te kulture njihovoj, što uostalom i jeste marketinški cilj ne samo Bregovića već i drugih umetnika koji deluju u sferi tzv. muzike sveta, moderne obrade tradicionalnih folklornih melodija. Naravno, iz ugla domaćih kulturnih radnika, Bregović i njemu slični imaju neku vrstu neopravdanog monopola na ono što je „naše”. Intelektualce će pogoditi pojednostavljivanje lokalnih kulturnih tradicija zarad komercijalnih ciljeva. Priča o honoraru popularnog muzičara paradoksalna je: dajem ti igara, a ti nemaš ni za hranu i vodu?! Bilo bi bolje da nam je naš slavni muzičar dao i neki popust, a možda i jeste, ne pratim cenovnike estradnih zvezda.

Pre ulaska u tranziciju, dočeci novih godina u Beogradu često su imali i političku konotaciju. Za mnoge građane izlazak na ulicu u novogodišnjoj noći predstavljao je i neku vrstu pobune protiv režima. Međutim, kada se pozicija na vlasti promeni, dolazi i do različitog tumačenja same proslave.

Smisao uličnih proslava svuda u svetu leži u socijalnom povezivanju cele zajednice i ritualnom iskazivanju jednakosti i jedinstva. Posebni smisao koji imaju ovakve proslave jako zavisi od lokalnih ili, pak, globalnih konteksta, iako one, spolja gledano, imaju sličnu fizičku formu: ukrasi, bina, muzičari, ozvučenje, velikibroj ljudi. Novogodišnji praznici kod nas su više nego drugde ispunjeni iracionalnim i emocionalnim nabojem, jer ne treba zaboraviti da smo postsocijalistička zemlja u kojoj je, u značajnom delu stanovništva, Nova godina nekada, u doba socijalizma, bila je glavni porodični praznik. Tokom 90-ih zvanična kultura napravila je zaokret ka nacionalističkim vrednostima, sa revitalizacijom crkve i njenog javnog značaja i uticaja, koji je od 2000-te ušao u politički i kulturni mejnstrim kao deo ukupne slike o nacionalnoj kulturi. Stoga su u našoj sredini osećanja u odnosu na Novu godinu i verske praznike, Božić i druge, veoma složena i pomešana. Ona idu od sećanja na komunističke Nove godine ispunjene podzemnim, makar i nesvesnim, verskim zanosom, i, uz njih, na zabranjene (kako neki svedoče) ili pritajene, inkognito Božiće i Srpske nove godine, do aktuelne koegzistencije sekularnih i tradicionalističkih modela odnosa prema običajima i praznicima, koji su nepotrebno zaoštreni i suprotstavljeni neznanjem i poluistinama koje serviraju domaće političke elite u borbi za prevlast.

Gradske vlasti su poslednjih godina ipak odustajale od masovnih proslava Srpske nove godine, a to su objašnjavale potrebom da i restorani nešto zarade, kao i to da grad nema novca za još jednu uličnu žurku. Kako vi gledate na to?

Konfuzija prouzrokovana zatomljivanjem složenih istorijskih istina o našem narodu, jugoslovenskoj ideji, bivšoj i sadašnjoj državi i kulturi, odnosi se i na konstruisani fenomen tzv. Srpske nove godine. Da li je to praznik koji jedini u „čistom” vidu, bez mešanja sa verski i etnički drugima, čuva suštinu srpskog bića, ili je to ostatak drevne prošlosti, arhaični verski praznik danas lišen ozbiljnijih društvenih konsekvenci, povod za i poziv na „divlju, besnu” narodnjačku žurku, gde se, oslobođeni tih teških skrupula, možemo iživeti? Za nas su loše ovakve dihotomije, treba u svemu da tražimo srednji put.

Komentari1
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.