Ponedeljak, 29.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Između dve proslave Božića

Između dve proslave Božića
Љубица Николић, Анђео бди, дрворез, 2008.

Između smo dve proslave rođenja Isusa iz Nazareta, jedne po novom, gregorijanskom kalendaru, po kojem inače računamo protok vremena u svetu, i druge, po starom, julijanskom kalendaru. Obe proslave obeležavaju isti, paradoksalan događaj, rođenje Boga u čoveku, rođenje oca u sinu; rečeno jezikom filozofije, posredi je pojava noumena, tj. imanencija transcendentnog, odnosno konkretizacija apsoluta. U tom smislu, reč je o metafizičkom zasnivanju vremena, čiji je smisao u onome što dolazi posle vremena, a prethodilo je vremenu. Začeće device Marije božanskim zrakom, rođenje, učenje, smrt i uskrsnuće njenog sina – čudesna je fabula koju jedni tumače kao alegoriju, drugi u nju veruju uprkos njenom apsurdnom biću, a treći je smatraju razornom za istoriju.

Jedno od ključnih pitanja koja postavljaju ne samo ateisti i agnostici, nego i pojedini teolozi, jeste u kojoj meri hrišćanstvo tokom svoje dvomilenijumske istorije izražava smisao Hristovog učenja, odnosno u kojoj meri ga izneverava. O tome su izvrsno pisali Kjerkegor, Unamuno i Berđajev.

Nekoliko decenija pre nego što će se romantični nihilista Niče gneviti na Hrista, religiozni Kjerkegor, u „Strahu i drhtanju“, piše kako posle Hrista na Zemlji nije živeo ni jedan jedini hrišćanin. Filozof to objašnjava ovako. Sve crkve i svi hrišćani Hristovu misao ne shvataju doslovno, nego uslovno. Kad Hristos kaže da onome ko te je udario po jednom obrazu okreneš i drugi, ili, da onome ko ti je uzeo kaput daš i košulju, onda to ne znači ništa drugo do upravo to – tvrdi Kjerkegor i postavlja retoričko pitanje da li, možda, na takav način postupa i da li takvo što propoveda ijedna crkva, i da li ijedan sveštenik svojim životom daje takav hristolik primer.

Migel de Unamuno, u knjizi „Agonija hrišćanstva“, objašnjava da je crkva „nužno ovozemaljska stvar“, uprkos tome što je Isus propovedao kako carstvo njegovo nije od ovog sveta. Postoji, dakle, razlika između Hrista, s jedne strane, i crkvene doktrine i svetovne njene prakse, s druge.

Berđajev – koji je više puta isticao genijalnost Fojerbahovog ateističkog spisa „Suština hrišćanstva“ – od jednih proglašavan mračnjakom, od drugih jeretikom, u obimnom svom opusu zaveštao je nekoliko doista originalnih i nedogmatskih teoloških misli. U delu „O čovekovom pozvanju“ on piše da, ukoliko bi postojao pakao, u njemu bi, onda, prvo morala da gori ideja pakla. Ta religiozna misao suprotna je crkvenom učenju. Onaj pravednik koji očekuje da će grešnici goreti u večnim mukama pakla nije moralan jer uživa u mukama drugog – objašnjava ruski filozof. Poput Kjerkegora, i Berđajev se ovde oslanja na izvornu Hristovu teško razumljivu i još teže prihvatljivu misao da treba ljubiti neprijatelje svoje, jer nikakvog podviga nema u ljubavi prema prijateljima.

Razmišljanja ruskog filozofa o paklu, kao i njegovo tumačenje Svetog trojstva kao „simbolike duhovnog iskustva“, našla su svoj odraz i u pojedinim propovedima pape Vojtile o raju, paklu i čistilištu kao duhovnim kategorijama. U javnim obraćanjima, u tri srede u leto godine 1999, papa Jovan Pavle II je, između ostalog, rekao: „Raj nije ni apstrakcija ni fizičko mesto na nebu, nego živi lični odnos sa Svetim trojstvom“ (21. jul); „Pakao je poslednja posledica samog greha... stanje onih koji su se slobodnom svojom voljom i potpuno odvojili od Boga, izvora života i radosti“ (28. jul); „Pojam čistilišta ne ukazuje na mesto, nego na stanje egzistencije“ (4. avgust). Iza ovih papinih razmišljanja, jasno je da se i visoki predstavnici zemaljske moći crkve pokatkad pitaju o suštinskim problemima hrišćanske teologije i da sami povremeno misle nedogmatično.

A da su i sveci moreni sumnjama, svedoči knjiga pisama Majke Tereze „Dođi, budi mi svetlo“, objavljena 2002, u godini kada je i odlučeno da njena autorka, dobitnica Nobelove nagrade za mir, bude proglašena sveticom. Između ostalog, Tereza Kalkutska piše i ovo: „Moj osmeh je velika maska koja skriva brojne patnje (...) Osećam da me Bog ne želi, da Bog nije Bog i da on uistinu ne postoji (...) Nema vere, nema ljubavi, nema entuzijazma. Spasavanje ljudskih duša ne predstavlja mi ništa, kao ni raj“. Ove snažne reči izveštavaju o potresnoj duhovnoj egzistenciji jedne milosrdne i požrtvovane žene. Kad su većali o njenoj svetosti, vatikanski dostojanstvenici su pred sobom imali dnevnik i privatna pisma Majke Tereze, ali su zaključili, vodeći se možda i sopstvenim duhovnim iskustvom, da bez sumnje nema vere.

Bez slobodnog mišljenja, ne može se nazreti ni epohalni značaj Hristove pojave, ni veličina njegovog gubitka u dogmatici.

Komentari4
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.