Povelja za savremenu epsku poeziju Ivanu Simonoviću
Aranđelovac – U vremenu brzih promena kada je savremeni čovek najčešće otuđen u digitalnom svetu, prava je retkost da postoje ljudi koji su posvećeni epskom stvaralaštvu i epskim pesmama. Jasno je da se u njima kriju duboki koreni vlastitog identiteta, a pesme koje stvaraju nude odgovore na suštinska pitanja – ko smo, gde smo, čiji smo, odakle dolazimo i koje su to vrednosti kojima treba ostati veran dok jesi. Jedan ovakav stvaralac, Ivan N. Simonović, svoje porodično gnezdo svio je 1963. godine podno Venčaca i Bukulje, ali svoje selo Medevce u opštini Medveđa u Gornjoj Jablanici gde se i upoznao sa ovom vrstom nasleđa, nikada nije zaboravio, niti napustio.
U znak priznanja za doprinos u razvoju i unapređenju epske poezije i gusala Društvo guslara „Karađorđe” u Kragujevcu, dodelilo mu je povelju ovog oktobra na obeležavanju 45 godina od osnivanja društva.
– Ovo je za mene veliko priznanje, posebno što je svečanost počela izvođenjem moje pesme – kaže Ivan Simonović.
Njegovi spevovi nalaze se na diskovima vrhunskih guslara, objavio je knjigu pesama „Šta bi bilo da nije gusala” (2015), zbirku priča „Tragovi davnine” (2021), mada su mnoge objavljivane i u brojnim lokalnim časopisima i zbornicima („1804”, „Zmajevac”, „Gusle”, „Tragovi”, „Izlog kulture”). Njegova pesma pod nazivom „Karađorđe, vožd Srbije”, osvojila je prošle godine prvo mesto na četvrtom stručnom skupu „Savremena epska poezija i guslarsko izvođenje”, koji je organizovao Kulturni centar Medveđa u konkurenciji od 45 pesama koje su stigle iz Srbije, Crne Gore i Republike Srpske.
– Prve priče i epske pesme praćene tananim zvukom gusala čuo sam u mom rodnom selu od mog dede Sekula, zemljoradnika, hrabrog ratnika, patriote i rodoljuba. Iako nemaše ni dana škole, bijaše veoma načitan. Kao takav, bi prilično ugledan ne samo u svom selu nego i široj okolini. Kod njega se okupljahu ljudi sličnog kova koji su pričali o svojim doživljajima i pevali uz gusle junačke narodne pesme. Čim sam saznao da postojim, pažljivo sam ih slušao i zavoleo te stare ljude, njihove istinite priče i epsku poeziju praćenu zvukom gusala. Ta ljubav pratila me kroz ceo život, još traje, a trajaće do sudnjeg dana koji nije daleko, ali ga neću prizivati – kazao je Simonović.
Kao što epska poezija predstavlja važnu sponu sa kulturnim nasleđem, tako i Simonovićevi stihovi, ali i proza, čuvaju kolektivno pamćenje naroda odakle je potekao, prenoseći vrednosti, običaje i istorijske događaje novim generacijama. Njegove epske pesme većinom su i snimljene, a pored pobedničke o Karađorđu, opevao je i druge istorijske prilike. Simonovićeva knjiga proze „Tragovi davnine” prava je zbirka „ljudskih sudbina i drama”. Sadrži memoarske priče i anegdote koje predstavljaju „pismene dokaze” različitih događaja koje je autor doživeo ili čuo širom Šumadije, Gornje i Donje Morače, ali i na prostoru cele bivše Jugoslavije.
Ivan N. Simonović rođen je na dan Svetog Jovana Krstitelja, 20. januara 1942. godine u selu Medevce u koje se Ivanov deda doselio iz Jasenova iznad manastira Morače u Crnoj Gori. Osnovnu školu završio je u rodnom mestu i obližnjim Tularima, a posle odsluženja vojnog roka u Aranđelovcu se zaposlio i radio kao profesionalni vozač sve do penzionisanja. Oženjen je, ima dva sina i četvoro unučadi. Član je Društva guslara „Karađorđe” i uvažen je kao vrhunski epski pesnik.
Manje je poznato da je pevanje uz gusle kao element nematerijalnog kulturnog nasleđa na predlog Srbije upisano na Uneskovu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


