Subota, 04.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
POZORIŠNA KRITIKA

Intimne borbe tela i duha

„Bez buke od dva do šest”, tekst Sofija Dimitrijević, režija Tara Mitrović i „Umetnost i novac”, tekst i režija Freja Halberg, „Hartefakt”
Intimne borbe tela i duha
Из представе „Без буке од два до шест” (Фото Небојша Бабић)

Tekst Sofije Dimitrijević „Bez buke od dva do šest” je vrlo zanimljiva, poetski obojena, intimna i porodična savremena drama, ali i drama zajednice, društvena drama. Bavi se pitanjima suočavanja sa smrću bližnjih, sa prazninom i čežnjom, sa beskrajnim mogućnostima slobode, ali i problemima otvorene seksualnosti i primitivizma sredine, vulgarnog zabadanja noseva u tuđe poslove, dokonosti koja stvara čisto zlo. Osnovna nit radnje ispisuje susret dve žene, Mirjane koja je iznenada ostala bez supruga, i Lane, prostitutke koja je sa njim provela poslednje trenutke radosti; ovaj sudar dva različita sveta proizvodi podsticajne misli o izborima koje pravimo i životima koje vodimo, često sputani (ne)potrebnim pravilima. Rediteljka Tara Mitrović ovu dramu postavlja svedeno, psihološki precizno i preovlađujuće realistički, zasnivajući snagu izražajnosti na igri glumaca i opipljivoj intimnosti prostora „Hartefakt kuće”, stana u Ulici despota Stefana.

Anita Mančić vešto i dirljivo igra Mirjanu, krutu profesorku lingvistike, slomljenu i usamljenu nakon srčanog udara supruga. Vođena željom da oživi sećanja na njega, ili da produbi znanja o njemu, stupa u redovan kontakt sa Lanom, potpuno drugačije prirode. Iva Milanović je oblikuje vrlo živo i autentično, kao odlučnu i drsku mladu ženu, svesnu sebe i moći koju ima nad muškarcima, praktičnu, ali i pomalo neurotičnu osobu, uverenu da uživa u svom poslu. Kao takva, ona pomalo smekšava Mirjaninu krutost, rigidnost, koje su je verovatno udaljile od voljenog supruga. Milan Zarić takođe istančano gradi lik komšije, novog predsednika kućnog saveta; on nosi liniju radnje koja teče paralelno sa tokom susreta dve žene, prikaz sastančenja komšija, koje pored njega predstavljaju i snimljeni glasovi. Ove scene otkrivaju strašne razmere malograđanštine, opake potrebe za pakošću, zbog nerazumevanja različitosti, zbog otpora prema različitosti, što je zapravo odraz dubokih unutrašnjih konflikata i praznina koje se pokušavaju zapušiti na pogrešne načine.

Predstava počinje ambijentalno, u hodniku zgrade „Hartefakt kuće”, što je idejno opravdan i zanimljiv postupak, imajući u vidu da tu kreće linija radnje okupljanja komšiluka, izražena auditivnim putem; glasove stanara koji raspravljaju o pravilima ponašanja u zgradi i problemima stanovanja slušamo i dok se penjemo do stana. No, problem je u doživljaju ovog postupka, koji nije bio puniji zbog nedovoljne funkcionalnosti prostora, teškoća da dopremo pogledom do igranih scena, zbog brojnih gledalaca stešnjenih u hodniku, ali i slučajnih prolaznika, stvarnih komšija koji su se probijali kroz masu gledalaca.

Druga nova predstava u „Hartfekat kući”, „Umetnost i novac”, takođe je vredna i specifična. Reč je o neobičnoj duodrami ili eksperimentalnom performansu, švedske autorke Freje Halberg, snažno obojenom duhom teatra apsurda. Protagonistkinje podsećaju na likove Beketovih „Srećnih dana”, koji su zakopani u zemlji; Vanja Ejdus i Milica Stefanović igraju nekakve umetnice, partnerke u čestom konfliktu, svađaju se, iritiraju jedna drugu i poput Vladimira i Estragona; zapetljane su u gotovo bezizlazne haljine, koje je zaista impresivno dizajnirala Maja Mirković. Skoro tokom cele četrdesetominutne predstave, one su, konkretno i simbolički, zarobljene u tkaninama haljina koje prekrivaju čitavu scenu. One ih sputavaju, guše, ne daju im da mrdnu; u jednoj sceni će se osloboditi od njih, ali jako teško boreći se za život, za vazduh; kada se iskobeljaju, slobodno će se kretati na sceni, tom isečku života, radosno će plesati dišući slobodu, da bi se ubrzo, ponovo, vratile u zatvor (haljine).

Njihova igra je izuzetno suptilna, simbolična i višeznačna, istraživačka, i kao takva otvara brojna pitanja, sa vrlo maglovitih pozicija; one nisu konkretizovane, jasne junakinje, već fragmenti bića, vrlo plodni u pogledu proizvodnje značenja, asocijacija. Imajući u vidu naslov predstave, nameće se i mogućnost njihovog tumačenja kao personifikacija. One mogu biti poput likova, odnosno tipova srednjevekovne drame, koji tematizuju osnovne ljudske vrednosti, u neprestanom sukobu; unutrašnje borbe između duhovnog (umetnost) i materijalnog (novac), između čvrste vrline i varljivih iskušenja, između skromnosti i halapljivih potreba za hrpom (nepotrebnog) novca; borbe koje danas svi, u većoj ili manjoj meri, iskušavamo.

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.