Ratovi se danas vode ne samo oružjem već i brojevima. Uz svaku vojsku ide i statistika. U medijima se svakodnevno objavljuju podaci: broj dana od početka rata, broj ispaljenih projektila, broj mobilisanih vojnika, broj razorenih gradova. Govori se o novim kontingentima od stotina hiljada vojnika, o potrebi da se proizvodnja oružja višestruko poveća, o čizmama koje će ponovo gaziti tuđu zemlju.
Na prvi pogled, sve to izgleda kao hladna matematika. Ali ratna statistika nije obična matematika. Iza svakog broja nalazi se čovek. Iza svake cifre stoji nečiji život.
Kada statistika govori o ubijenoj deci, ona ne govori o brojevima nego o prekinutim detinjstvima. Kada se navodi da je ubijeno 166 devojčica, to nije samo podatak nego opomena koja bi morala da potrese savest čovečanstva.
Međutim, u ratnoj retorici statistika često gubi svoju istinsku svrhu. Umesto da upozori na razmere tragedije, ona se pretvara u sredstvo pritiska i zastrašivanja. Brojevi se tada koriste da pokažu snagu, da slome protivnika ili da opravdaju nastavak sukoba. Tako statistika prestaje da bude nauka i postaje deo propagande.
Prava statistika, međutim, ima drugačiji zadatak. Da pokaže istinu o ratu. Ona bi trebalo da pokaže punu cenu rata: koliko je života izgubljeno, koliko je porodica razoreno, koliko je dece ostalo bez roditelja i koliko će generacija nositi posledice razaranja.
Kada bi se ratna statistika pošteno sabrala, njen zaključak bio bi jednostavan. Svaki rat je zbir ogromnih ljudskih gubitaka i trajnih društvenih rana. U toj računici nema pravih pobednika. Zato ratna statistika, ako se čita sa ljudskom savešću, ne vodi opravdanju rata nego razumevanju mira.
Možda je upravo to njena najdublja poruka: što su brojevi tačniji, to je jasnije da je mir jedini razuman rezultat svake istorijske računice.
Dr Petar Paunović,
učitelj zdravlja
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


