Utorak, 30.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
GO­DI­NU DA­NA OD TRA­GE­DI­JE U DIS­KO­TE­CI „PULS”

Kočani, grad gde tišina ima imena

De­le­ga­ci­ja Evrop­ske uni­je de­li re­či po­dr­ške, pri­zna­je bol, ali bol se ne me­ri re­či­ma. Tu, iz­me­đu iz­go­vo­re­nog i uči­nje­nog, osta­je pra­zni­na ko­ja bo­li dru­ga­či­je i za­to prav­da ne sme če­ka­ti
Kočani, grad gde tišina ima imena
(Принтскрин)

Spe­ci­jal­no za „Po­li­ti­ku”

Sko­plje – Ko­ča­ni. Grad po­lja pi­rin­ča, gde ve­tar vi­še ne no­si sa­mo mi­ris ze­mlje, već i ti­ši­nu ko­ja ima te­ži­nu ime­na. Na tim plod­nim po­lji­ma, gde je ži­vot uvek znao da nik­ne, da­nas ne­do­sta­je ono što ni­jed­na ze­mlja ne mo­že sa­ma da iz­ro­di, mla­dost.

Ne­do­sta­ju ko­ra­ci ko­ji bi tre­ba­lo da ga­ze po toj ze­mlji, ne­do­sta­je smeh ko­ji je tre­ba­lo da je vo­li, ne­do­sta­je sna­ga ko­ja pre­tva­ra že­lju u ži­vot. Ze­mlja je osta­la ista. Oni ko­ji bi tre­ba­lo da je vo­le, vi­še ne ho­da­ju njo­me. Te no­ći, grad je imao sr­ce. Ku­ca­lo je br­zo, raz­i­gra­no, pu­no na­de. Mla­dost se oku­pi­la pe­smom, kao što se ži­vot oku­plja oko sve­tlo­sti. Ru­ke su tra­ži­le jed­ne dru­ge, oči su gle­da­le una­pred, sve je li­či­lo na po­če­tak.

A on­da! Puc­ke­ta­nje. Ne zvuk. Pre­su­da. Ne­što iz­me­đu Bo­ži­je str­plji­vo­sti ko­ja je pre­du­go gle­da­la i đa­vo­lje br­zi­ne ko­ja je u jed­nom da­hu od­ne­la mla­dost, kao da ni­ka­da ni­je ni po­sto­ja­la.

Tren u ko­me se ži­vot ni­je ga­sio, već ki­dan. Tren u ko­me se vre­me ni­je za­u­sta­vi­lo, već ras­pa­lo. Pla­men ni­je gu­tao sa­mo pro­stor. Gu­tao je go­di­ne ko­je su tek tre­ba­le da se de­se. Sno­vi su sta­li ta­mo gde je sta­la mu­zi­ka.

Grad me­đu po­lji­ma pi­rin­ča, gde su u jed­nom da­hu no­ći utih­nu­le či­ta­ve mla­do­sti, za­to se da­nas ne go­vo­re broj­ke, jer broj je hla­dan, a bol je živ. Broj za­tva­ra pri­ču, a ov­de ni­jed­na ni­je za­vr­še­na.

Ne ka­že se ko­li­ko ih ne­ma, jer sva­ko ime je je­dan svet. Jed­na so­ba ko­ja vi­še ne di­še isto. Je­dan za­gr­ljaj ko­ji za­u­vek tra­je u pra­zni­ni.

Gle­da­mo u pra­zne sto­li­ce. Ne kao u od­su­stvo, već kao u pri­su­stvo ko­je ne mo­že da ne­sta­ne. Sva­ka sto­li­ca no­si te­ži­nu jed­nog ži­vo­ta. Jed­ne mla­do­sti ko­ja je tre­ba­lo da vo­li, da gre­ši, da sa­nja. Be­la sto­li­ca, be­la ru­ža, ti­ši­na ko­ja go­vo­ri gla­sni­je od sva­kog kri­ka. Za sto­lo­vi­ma ih ima vi­še ne­go što se vi­di. U ku­ća­ma ih ima u ti­ši­ni. U sno­vi­ma do­la­ze bez ku­ca­nja.

Oni ni­su oti­šli. Sa­mo su pre­sta­li da bu­du vi­dlji­vi. Je­dan bol. Je­dan bol ko­ji ne po­zna­je gra­ni­ce, ko­ji ne pi­ta za ime, ve­ru, dr­ža­vu, ko­ji ula­zi u sva­ko­ga ko ume da ose­ća.

Grad pam­ti. Ne pri­sta­je na za­bo­rav. Go­di­nu da­na ka­sni­je, re­či po­ku­ša­va­ju da ob­ja­sne ono što se ne mo­že ob­ja­sni­ti.

Pre­mi­jer Hri­sti­jan Mic­ko­ski go­vo­ri o ti­ši­ni ko­ja ne pro­la­zi i o oba­ve­zi da se se­ća­nje ne pre­tvo­ri u for­mu, već u od­go­vor­nost.

De­le­ga­ci­ja Evrop­ske uni­je de­li re­či po­dr­ške, pri­zna­je bol, ali bol se ne me­ri re­či­ma. I tu, iz­me­đu iz­go­vo­re­nog i uči­nje­nog, osta­je pra­zni­na ko­ja bo­li dru­ga­či­je. Prav­da ne sme če­ka­ti. Tu­ži­la­štvo pre­u­zi­ma ono što mo­ra bi­ti iz­nad sve­ga, isti­nu. Ne po­li­ti­ku. Ne iz­go­vo­re, već od­go­vor­nost, jer prav­da ni­je ute­ha. Ona je je­di­na šan­sa da se ova­kva noć ni­ka­da vi­še ne po­no­vi

Ko­ča­ni da­nas ne ži­ve kao pre, ali di­šu. Di­šu kroz su­ze ko­je ni­su uza­lud. Kroz ime­na ko­ja ni­su za­bo­ra­vlje­na. Kroz ti­ši­nu ko­ja nas uči da go­vo­ri­mo. Ovo je grad gde su sno­vi ra­sli kao pi­ri­nač, ti­ho i str­plji­vo i gde sa­da po­lja če­ka­ju lju­bav ko­ja ne­do­sta­je.

Oni ni­su ne­sta­li. Po­sta­li su sve­tlost u na­ma. Opo­me­na u vre­me­nu. Lju­bav ko­ja vi­še ne­ma ob­lik, ali ima sna­gu da tra­je dok god gle­da­mo u pra­zne sto­li­ce i ne skla­nja­mo po­gled, dok god ne pri­sta­je­mo na broj­ke ume­sto ime­na, dok god tra­ži­mo prav­du, a ne za­bo­rav…

Ko­ča­ni ne­će bi­ti sa­mo me­sto tu­ge. Bi­će me­sto isti­ne.

 

Spo­me­nik za 63 uga­še­na ži­vo­ta

U Ko­ča­ni­ma je odr­žan niz ko­me­mo­ra­tiv­nih sku­po­va po­vo­dom go­di­šnji­ce po­ža­ra ko­ji je za­u­vek pro­me­nio taj grad. Po­ro­di­ce na­stra­da­lih, gra­đa­ni i pred­stav­ni­ci dr­žav­nog vr­ha po­lo­ži­li su cve­će is­pred objek­ta ne­ka­da­šnje di­sko­te­ke, gde su po­sta­vlje­na me­tal­na sr­ca sa ime­ni­ma na­stra­da­lih. Ot­kri­ven je i spo­me­nik za 63 uga­še­na ži­vo­ta pod na­zi­vom „Ne­za­vr­še­ni sno­vi, sva­ko ime je ne­či­ji svet”.

 

 

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.