Jazavac pred sudom
Počelo je! Na Filozofskom fakultetu pokrenuta je inicijativa za utvrđivanje povrede Kodeksa profesionalne etike. Taj kodeks nedvosmisleno štiti načelo odgovornosti, a neodgovornim ponašanjem označava: „Nesavesno upravljanje poslovima, resursima i imovinom Univerziteta i onemogućavanje … (njihovog) korišćenja od strane drugih članova; Upotrebu imovine univerziteta za … političke … i druge vannaučne svrhe bez posebnog odobrenja u skladu sa zakonom; Korišćenje imena i obeležja Univerziteta u privatne komercijalne ili nekomercijalne potrebe kako bi se stvorio utisak da iza ostvarivanja tih potreba stoji Univerzitet.”
U inicijativi se posebno ističe i na više mesta pominje zaštita dostojanstva i ugleda fakulteta i Univerziteta u celini. Mada naizgled nemerljive, te vrednosti se mogu empirijski izmeriti, na primer, smanjenjem broja zainteresovanih za upis na fakultet.
Posebno ohrabruje što se inicijativa pokreće „s ciljem dosledne primene Kodeksa”, što između ostalog podrazumeva pravo „na slobodu izražavanja, uključujući nastupe pred publikom u sredstvima javne komunikacije”, slobodu članova akademske zajednice da „brane istinu”, kao i zabranu svakog oblika diskriminacije na Univerzitetu po osnovu, između ostalog, „političkog i drugog uverenja”.
Drugim rečima, da je Kodeks dosledno poštovan, ne bi ni bilo blokade Filozofskog fakulteta, koja je, da podsetimo, počela na inicijativu uprave fakulteta. Ne bi stotine, pa i hiljade studenata, duže od pola godine ostale uskraćene za realizaciju životnih šansi kao što su sticanje diplome, zaposlenje, polaganje ispita, odlazak na studijske boravke... Ne bi roditelji dece iz unutrašnjosti uzaludno plaćali skupe stanarine.
To je ono što se može izmeriti, ali ne bi, nažalost, bilo ni nemerljivih i nenadoknadivih gubitaka usled tragedije koja se dogodila na Filozofskom fakultetu. Ne bi u datim okolnostima studenti i nastavnici gotovo 48 sati ostali prepušteni sami sebi i uskraćeni za elementarnu informaciju o tragediji, a o psihološkoj podršci u traumatičnoj situaciji da ne govorimo.
Ali sada je svemu tome kraj. Grupa nastavnika Filozofskog fakulteta pokrenula je inicijativu za zaštitu moralnih načela, koja je, navodno, prekršio jedan od nastavnika koji je o svemu navedenom mesecima obaveštavao javnost. Uvereni da se nakon osude više neće usuditi da progovori, pokrenuli su inicijativu koja bi trebalo da obeleži i moralno diskredituje nepoćudnika. Dotični je, navodi se u optužnici, „pogrdnim i uvredljivim izrazima (budaletina!) ponizio, dehumanizovao (!) i izvršio simboličko nasilje (!) nad članovima akademske zajednice”, a da stvar bude gora i možda podložna krivičnom gonjenju, „uputio drugo lice na čin samoubistva” tako što je izjavio „da sam na njegovom (dekanovom) mestu, otišao bih na peti sprat i skočio”. Da stvar prevazilazi lični okvir svedoči zaključak da su te reči „duboko uznemirile akademsku i širu javnost”.
Pronicljivi čitalac već je zaključio ko je nepoćudnik. Zato ću, mimo običaja, ovu priču nastaviti u prvom licu. Ne znam u čije ime inicijatori govore, ali verujem da je akademska i šira javnost bila, pre svega, duboko uznemirena tragičnim slučajem, a ne rečima koje sam, navodno, izgovorio i koje bih u datom kontekstu ponovo izgovorio jer predstavljaju izraz mog, i ne samo mog habitusa. Naime, kada se dogodi nepopravljiva tragedija kojoj su nehotično ili neodgovornim ponašanjem doprineli, ljudi mojih socijalnih, kulturnih i moralnih uverenja obično kažu: A šta mi drugo ostaje nego da me nema? Teško je poverovati da bi slične reči mogle da upute bilo koga na samoubistvo, osim ako nije reč o potpunoj budaletini (u smislu, idiotu). I da završim upravo tim izrazom (a ne izrazima, kako tendenciozno stoji u optužnici), koji sam – prema pisanju tabloida na koji se učeni skup inicijatora poziva – upotrebio.
Gotovo sam siguran da sam u stanju šoka upotrebio neki mnogo teži izraz, jer reč budaletine obično koristim kad mislim na naivne i nepromišljene osobe, a na osnovu dosadašnjeg ponašanja uveren sam da Sinani i Đokić nisu nimalo naivni ili nepromišljeni.
Isto bi se moglo reći i za grupu samozvanih moralnih stražara koji, na način karakterističan za akademske licemere, pokušavaju da postignu isto ono što njihovi pandani na društvenim mrežama pokušavaju širenjem brutalnih i lako opovrgljivih laži o meni, mom imovnom stanju (vila na Dedinju i u Boki), navodnoj stranačkoj pripadnosti i ideološkom opredeljenju (klerofašista), a nije pošteđena ni moja porodica (pa se moja supruga označava kao kriminalac). Zanimljivo je da se sve ove „inicijative” dešavaju u isto vreme, a sličan i sinhronizovan rukopis može se prepoznati i na drugim mestima.
S tim u vezi, teško je ne posumnjati da se time ostvaruje javno izneta pretnja koju je dekan Sinani, pre više od godinu dana na sednici NNV, izneo rečima da će se obračunati sa mnom na svoj način. Uostalom, ista ova klika pokušala je da mi uskrati zakonsko pravo na dodatni angažman na drugoj visokoškolskoj ustanovi.
Da ne bih, kako kažu, urušavao ugled fakulteta, u obavezi sam da kažem da ovu bestidnu inicijativu nije pokrenula većina nastavnika. Zapravo, reč je o 45 persona koje su se istakle tokom blokada, podstičući na razne načine studente u blokadi da izdrže u borbi sve dok nisu bili ugroženi njihovi materijalni interesi. To je, međutim, manje važno, jer da je i svih 300 nastavnika, plus još 220 saradnika u nastavi, potpisalo ovu inicijativu, to ništa ne bi promenilo. I dalje bih tvrdio: Ipak se okreće!
Jasno je da oni koji su najodgovorniji za besmislenu blokadu fakulteta sada pokušavaju da pažnju akademske i šire javnosti preusmere sa svoje odgovornosti na izmišljena pitanja navodne ugroženosti autonomije univerziteta i na progone onih koji nisu ćutali ni dok je dekan silni ispred NNV podvriskivao: Pumpaj! Pumpaj! Oni koji su ga podržavali sada pokušavaju da ga zaštite ističući se kao moralni štit jer im iluzija o sopstvenoj moralnoj uzvišenosti daje opravdanje za ulogu inkvizitora. Pored toga, uvereni u svoju intelektualnu superiornost ne mogu da se suoče s činjenicom da je propast prevratničke zamisli proizvod greške u idejnom projektu, pa žrtvenog jarca traže u pojedincima koji su od početka bili svesni gluposti kolektivnog uma. Ali taj kolektivni inkvizitorski um ne samo da je dokazano zakržljao, nego je i poremećen, jer, na primer, za uznemirenost javnosti krivi naknadna tumačenja, a ne propuste koji su doveli do tragedije i samu tragediju. Najzad, ali ne manje bitno, ove moralne gromade tako pokušavaju da prikriju svoja posrnuća i saplitanja o bezmalo svaki član Kodeksa. No, upravo zato zaslužuju da se o njima nešto više kaže i pojedinačno, ali o tome opširnije u narednoj kolumni.
Nastaviće se…
*Profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


