U lov i drm!
Nije pitanje da li bi neko dopustio da mu arheolog, na primer, operiše žučnu kesu, pravo je pitanje da li bi nekome, da je arheolog, uopšte palo na pamet da nekoga operiše. Postoje profesije u kojima je verovatnoća da se nanese neposredna i neretko nepopravljiva šteta drugom licu velika. Zato je neophodno veliko znanje i iskustvo da se takvi ishodi izbegnu, pa se laici, osim ako su šarlatani i hohštapleri, u takve poslove ne upliću ni kada ih sticaj okolnosti na to natera, već ih prepuštaju onima koji su za to stručni.
Slučaj o kojem pripovedam doveo je jednog arheologa u situaciju da procenjuje dokaze i odmerava kaznu po prijavi za koju je ugledni pravnik, na osnovu svog višedecenijskog iskustva i pregleda arhive sličnih situacija, odmahnuo rukom i rekao da je to „nešto s mlekom”. No, ono što je za iskusnog pravnika nonsens, za našeg arheologa je bilo dovoljno da ustanovi da je u konkretnom slučaju „nesumnjivo utvrđena” činjenica. Ako se bude dosledno držao slova zakona, kako to podnosioci prijave traže, i ako samu prijavu tretira kao što je već učinio, kao nesumnjiv dokaz, tuženom sleduje otkaz o radu. Ukoliko, međutim, na osnovu svog arheološkog iskustva proceni da postoje određene olakšavajuće okolnosti, onda bi ta kazna mogla biti i blaža.
Da pojasnimo, ovde nije reč o priči iz 1945. godine, kada su, u nedostatku pravnika i odsustvu pravne države, revolucionarni sudovi na čijem čelu su bili bivši politički komesari udarnih brigada po kratkom postupku sudili i presuđivali ko je sarađivao sa okupatorom, ko je govorio protiv naroda, države i revolucije, jednom rečju, ko je neprijatelj naroda. Ne, ovo je sasvim taze priča koja se dešava na Univerzitetu u Beogradu na nekada slobodarskom Filozofskom fakultetu. Jedina sličnost sa 1945. je to što su današnji tužioci i sudije ideološki ispravni i zaslužni učesnici šućmuraste revolucije.
Vratimo se zato u doba sadašnje. Neko će reći, ako je sve po zakonu, šta tu ima da se priča, pustimo institucije da rade svoj posao. Tako, na primer, javno razmišlja jedan od podnosilaca prijave o kojoj je reč.
Zaista, zakon predviđa mogućnost da rukovodeći organ disciplinski kazni osobe koje onemogućavaju normalan rad fakulteta ili zloupotrebljavaju položaj za sticanje određene koristi. Zakon, međutim, ne predviđa da se njegove odredbe široko i nakaradno tumače za potrebe političkih i ličnih obračuna. Posebno ne predviđa da se kao „nesumnjivi dokazi” za to upotrebljavaju, na primer, senzacionalistički naslovi iz dnevnih tabloida. U suprotnom bi čitava uprava tog fakulteta već odavno dobila otkaz.
Ipak, pomisliće dobronamerni čitalac da tu nešto mora da ima. Ne bi valjda neko bez razloga disciplinski gonio ljude. Istina, što bi rekao brat Đura: „U nas u selu kad god neko nekoga mrzi, samo ga pozove u lov i … drm!” E, tako se i na fakultetu samo podnese disciplinska prijava i … drm! U konkretnom slučaju, koliko sam upoznat, lična mržnja nije osnovni motiv. Ona je, možda, motivisala jednu ili dve osobe. Reč je o onima koje svako kao krst vuče na grbači čitav život. One što se kao virus herpesa ili čir na donjim leđima zapate ko zna kada, pa se uvek pojave kada opadne imunitet ili se pojavi novi virus. No, u konkretnom slučaju, što bi se reklo u filmovima, „ništa lično”. Posao na fakultetu je po svojoj prirodi i načinu na koji je organizovan takav da se ljudi u većini slučajeva, srećom, i ne poznaju. Stvar je, dakle, dublja i, što bi se reklo, principijelno neprincipijelna.
Interakcionistička teorija, na primer, tvrdi da je prestup društvena konstrukcija, ono što moćne grupe označe kao prestup kako bi fokusirale društvo i okruženje na reakciju prema počiniocu. Neki drugi autori govore o simboličkom nasilju kada moćne grupe pokušavaju da nametnu svoj pogled na svet, vrednosti i norme kao jedine ispravne i prirodne, a to čine koristeći i zloupotrebljavajući pravni sistem.
Ovde je, dakle, reč o tome da jedna moćna grupa pokušava da se obračuna sa nekim ko u dužem vremenskom periodu dovodi u pitanje njen, inače sumnjiv, legitimitet. Moć te grupe ogleda se u sposobnosti da animira određeni broj studenata i suptilno upravlja njihovim postupcima; da blokadu fakulteta predstavi kao delo studenata koje oni samo materinski i očinski podržavaju; da većinu zaposlenih ubedi da je blokada fakulteta moralan, a istovremeno i politički propulzivan čin; i da nakon svega, kada stvar i akademska godina de fakto propadnu, ostanu nekažnjeni. Pa šta je za tako moćnu grupu manipulatora da od bilo čega naprave slučaj koji u senku baca čak i najtragičnije događaje kojima su sami kumovali?
No, budimo blagi, mada revolucija to od njih zahteva, nije reč o bezdušnim i svirepim ljudima. Nije da nisu slali upozorenja, ali kada nisu urodila plodom, rešili su da nepoćudnika pozovu u lov i drm. Naravno, to što se takve odluke po pravilu na sudu poništavaju njih ne zanima. Neće oni nadoknaditi štetu sa kamatom iz sopstvenog džepa, niti će iko od njih, sakriven iza grupe, biti lično odgovoran. Važnije od svega je da se njihov poglavica prikaže kao prava žrtva, a ne, istina nevoljni, saučesnik u tragediji. Važnije je da se pošalje poruka svima koji ne misle kao oni da svoje mišljenje zadrže za sebe. Važnije je, uostalom, da se ne ukalja oreol njihove bezgrešnosti i bramanske obredne čistote.
*Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek uređivačku politiku lista
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


