Nedelja, 05.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Rahmetli general Halid-beg Hadžija Čengić

Rahmetli general Halid-beg Hadžija Čengić

„Je­si li ti me­te­o­ro­log ili mu­sli­man?” To je jed­nog ja­nu­ar­skog ju­tra 1993. go­di­ne u Vi­so­kom Ha­lid Ha­dži­ja Čen­gić upi­tao no­vi­na­ra Se­na­da Av­di­ća, na­kon što ga je ovaj po­zdra­vio sa „do­bro ju­tro”. „Me­te­o­ro­lo­zi go­vo­re ka­kvo je ju­tro, a mu­sli­ma­ni se po­zdra­vlja­ju sa Ese­la­mu alej­kum”, uko­rio je ovog no­vi­na­ra šef glav­nog lo­gi­stič­kog cen­tra Ar­mi­je BiH (GLOC), a prak­tič­no dru­gi-tre­ći čo­vek od­bra­ne BiH. Pr­vi je bio Ali­ja Izet­be­go­vić, a dru­gi sin Ha­dži­jin, Ha­san. Ha­lid Čen­gić je 20. ma­ja u 93. go­di­ni ot­pu­to­vao na Ahi­ret, a glo­dur por­ta­la „Slo­bod­na Bo­sna” Av­dić, u ne­kro­lo­gu od 26. ma­ja vaj­ka se što je ta­kav ga­zi­ja od­bra­ne ne­za­vi­sne BiH is­pra­ćen ću­ta­njem, čak i rat­nih ve­te­ra­na. Iz­u­ze­tak je iran­ska am­ba­sa­da?!

Ha­lid je ži­veo u Us­ti­ko­li­ni po­red Fo­če kao na­sled­nik ka­me­ne Čen­gi­ća ku­le na ve­li­kom be­gov­skom ima­nju, ko­ja sve­do­či o ple­men­skom po­re­klu iz osman­skog vak­ta. Ne­ka vr­sta ne­for­mal­nog po­gla­vi­ce broj­nih Čen­gi­ća ko­ji su se vre­me­nom raz­mi­li­li po Bo­sni. Ha­dži­ja Ha­lid je ra­di zdrav­stve­nog osi­gu­ra­nja, a i da se ka­u­ri ne upi­ta­ju od če­ga hra­ni po­ro­di­cu kad ni­šta ne ra­di, bio for­mal­no za­po­slen u obli­žnjem mli­nu. Lo­kal­no po­znat i po­što­van kao na­sled­ni beg, u Sa­ra­je­vo je i pre i to­kom ra­ta ret­ko na­vra­ćao i bio ne­po­znat i me­đu grad­skim mu­sli­ma­ni­ma, dok su ma­lo­broj­ni upu­će­ni išli na no­ge u Us­ti­ko­li­nu. Već po­čet­kom ra­ta sa po­ro­dič­nom svi­tom pre­se­lio se u sta­ri tr­go­vač­ki cen­tar Vi­so­ko i osno­vao GLOC, ko­ji je bio je­dan od punk­to­va Ali­ji­ne pa­ra­lel­ne par­tij­ske li­ni­ji ko­man­do­va­nja i u voj­nom sek­to­ru.

Sin Ha­san je imao eks­klu­ziv­no Izet­be­go­vi­će­vo ovla­šće­nje da po­di­že mi­li­o­ne ko­ji su sti­za­li iz islam­skih ze­ma­lja na ra­čun u beč­koj ban­ci, a ovaj je deo no­sio lič­no Ali­ji, deo svo­me ba­bi u Vi­so­ko. Tre­ći deo ga je po­sle ra­ta uči­nio jed­nim od naj­bo­ga­ti­jih lju­di u Sa­ra­je­vu sa lan­cem fir­mi pod za­jed­nič­kim pre­fik­som „bio”. Iako ni­jed­na ni­je ima­la ve­ze sa oču­va­njem bi­os­fe­re, eko­lo­gi­jom ili bo­ta­ni­kom, da­va­la je osno­vu da lo­go bu­de ze­le­ne, kod mu­sli­ma­na omi­lje­ne bo­je. Ključ­ni po­ro­dič­ni po­slov­ni uspeh bio je ipak pla­ni­ra­no ne­re­a­li­zo­va­ni me­ga­lo­man­ski po­du­hvat iz­grad­nje aero­dro­ma u Vi­so­kom. No, bio je rat, upla­te i is­pla­te su bi­le voj­na taj­na, ra­di­lo se na po­ve­re­nje, po­tvr­de na ce­du­lja­ma pa­ra­fi­ra­ne su pse­u­do­ni­mi­ma, pa su ne­ke po­rat­ne in­spek­ci­je i is­tra­ge pre­ki­nu­te zbog ne­do­stat­ka do­ka­za. Zna se da je Ha­san po­sle ra­ta od iz­be­glog srp­skog vla­sni­ka po­jef­ti­no ku­pio naj­lep­šu vi­lu u Ale­ji pla­ta­na na pu­tu za Vre­lo Bo­sne, re­no­vi­rao je u luk­su­znu re­zi­den­ci­ju i du­go­roč­no iz­naj­mio ame­rič­koj am­ba­sa­di.

Na­pro­tiv, ba­bi mu Ha­li­du bio je va­žni­ji ge­ne­ral­ski čin, po­vra­tak u Us­ti­ko­li­nu i pri­zna­nje skri­ve­ne mo­ći, ko­ja ni­je po­či­va­la na voj­nim re­zul­ta­ti­ma, ko­li­ko na ka­dro­va­nju u voj­sci. Po­sta­vljao je i sme­nji­vao mi­ni­stre od­bra­ne i ge­ne­ra­le, pa se u unu­tra­šnjem kru­gu go­vo­ri­lo „Što god ne mo­že Ali­ja, mo­že Ha­dži­ja!” Vo­leo je i da se ri­va­li­še sa Izet­be­go­vi­ćem i, ka­ko pi­še Av­dić, go­vo­rio: „Ni­smo ja i Ha­san po­šli za njim, ne­go ra­me uz ra­me sa njim!” Naj­ve­ći uspeh nje­go­vog vo­je­va­nja u po­za­di­ni bi­la je isla­mi­za­ci­ja ABiH, a do to­ga je pr­vom u Bo­šnja­ka i bi­lo naj­vi­še sta­lo. Ha­li­dov Ha­san na­sle­dio je sklo­nost ka taj­noj mo­ći, te iako je u Sa­ra­je­vu za­vr­šio me­dre­su i pre­ko slu­žbo­va­nja u Za­gre­bač­koj dža­mi­ji vr­nuo se na Ba­ščar­ši­ju, bi­lo je du­go ne­po­zna­to šta za­pra­vo ra­di. Na pi­ta­nje šta taj mo­mak, ko­ji se stal­no vr­zma oko nje­ga kao da je sin ili iz­me­ćar, u stva­ri tu ra­di, Ali­jin od­go­vor je bio „Pa to je naš Ha­san ...” „Naš Ha­san” je bez na­ja­ve i ku­ca­nja no­gom otva­rao vra­ta Izet­be­go­vi­će­vog ka­bi­ne­ta, a ka­da bi u to­ku sed­ni­ce Pred­sed­ni­štva pro­vi­rio kroz od­škri­nu­ta vra­ta, ovaj je žur­no da­vao pa­u­zu. Osta­li iz ro­bi­ja­ške hal­ke za­zi­ra­li su od nje­ga, zbog Ha­dži­je i Ali­je, kao i nje­go­vih lič­nih oso­bi­na, a Izet­be­go­vić ga je bra­nio: „Je­ste da Ha­san zna po­ne­kad da bu­de grub, ali oba­vi sva­ki po­sao.”

Na smr­tov­ni­ci Ha­li­du Ha­dži­ji pre­bro­jao sam 15 pre­zi­me­na ucve­lje­ne rod­bi­ne, uz dva pu­ta vi­še ime­na ze­to­va i nji­ho­vih po­ro­di­ca iz dve ge­ne­ra­ci­je. Ni­je to sa­mo de­mon­stra­ci­ja broj­nih fa­mi­li­jar­nih ve­za uz­duž i po­pre­ko islam­ske za­jed­ni­ce, ne­go i uka­zi­va­nje ča­sti da je ugled­ni rah­me­tli­ja dr­žao do njih, što pred­sta­vlja ve­li­ki po­li­tič­ki ka­pi­tal. Po­što u mu­sli­ma­na ni­je adet da že­ne idu na sa­hra­nu, ne­ne su na se­li­ma uz kah­fu da­ni­ma di­va­ni­le ko je imao, a ko ne osno­va da se na­đe na spi­sku pri­vi­le­go­va­nih. Ali du­gi niz oža­lo­šće­nih u vi­še re­do­va na smr­tov­ni­ci ni­su bi­li spe­ci­ja­li­tet Čen­gi­ća, to je ina­če obi­čaj u mu­sli­ma­na u Bo­sni. Za raz­li­ku od lo­kal­nih hri­šća­na ko­ji obič­no na­vo­de sa­mo naj­u­žu po­ro­di­cu, a pri­ja­te­lji da­ju po­seb­nu anon­su, bo­san­ski mu­sli­ma­ni, i ako ni­su ver­ni­ci, ob­ja­vlji­va­li su du­ge spi­sko­ve, „što du­ži, to bo­lje”. Da li je to bi­la de­mon­stra­ci­ja mo­ći pred ino­ver­nim kom­ši­ja­ma („Vi­di­te ko­li­ko nas je i ka­ko smo umre­že­ni!”), ili iz­raz ne­si­gur­no­sti islam­skog ostr­va u hri­šćan­skom mo­ru?

Je­ste Ha­lid beg sto­lo­vao u Us­ti­ko­li­ni, pro­vin­ci­ji bo­gu iza no­gu, ali je nje­gov uti­caj do­ba­ci­vao ne sa­mo do Sa­ra­je­va i Be­ča, pre­ko Ha­sa­na, ne­go i do Be­o­gra­da, pre­ko Adi­la Zul­fi­kar­pa­ši­ća, po­re­klom Čen­gi­ća, do Te­he­ra­na i Dej­to­na pre­ko usme­nih ku­rir­skih po­ru­ka ili audi­jen­ci­ja na te­ra­si ne­da­le­ko od Ku­le. Ka­ko mi je pri­čao uprav­nik za­tvo­ra u Fo­či, usred ra­ta u za­tvor­sko dvo­ri­šte sle­teo je he­li­kop­ter pa­do­bran­ske je­di­ni­ce iz Ni­ša, a pu­kov­nik mu je pre­dao spi­sak šest za­tvo­re­ni­ka, sve Čen­gi­ća, ko­je tre­ba da pre­ba­ci u Be­o­grad.

Kad je Ali­ja Izet­be­go­vić, za­jed­no sa Ha­ri­som Si­laj­dži­ćem, kre­tao u Dej­ton, Ha­lid mu je po­ru­čio da se ne vra­ća bez Us­ti­ko­li­ne, ko­ja je sku­pa sa Fo­čom već bi­la ucr­ta­na u Srp­sku. A on­da je pro­ra­di­la i be­o­grad­ska ve­za: Izet­be­go­vi­će je Mi­lo­še­vi­ću svoj pro­blem i ovaj ga­lant­no iz­u­zeo ovo ma­lo, uz­gred, et­nič­ki či­sto mu­sli­man­sko se­lo. Mo­žda je naj­za­slu­žni­ji za ovu ope­ra­ci­ju bio Haj­ro Čen­gić, di­rek­tor „Auto-Bo­sne” u Sa­ra­je­vu i, ka­ko mi je pri­čao mno­go ra­ni­je, bli­zak pri­ja­telj Slo­be, Mi­re i Ivi­ce Stam­bo­li­ća, iz stu­dent­skih da­na. Za­jed­nič­ka po­ro­dič­na le­to­va­nja na Ja­dra­nu ..., po­sle 8. sed­ni­ce išao je u Be­o­grad da ih mi­ri... Ka­da je ka­ra­van re­pu­blič­kih li­de­ra pu­to­vao po Ti­to­vim le­to­va­li­šti­ma i do­go­va­rao ras­pad SFRJ (Bri­o­ni, Br­do kod Kra­nja, Ohrid ...) sti­gao je i u Stoj­če­vac po­red Sa­ra­je­va, Mi­lo­še­vić je na aero­dro­mu „But­mir” skre­nuo sa cr­ve­nog te­pi­ha da se naj­pre iz­gr­li sa Haj­rom, a na­vod­no je, mi­mo pro­to­ko­la, i no­ćio kod nje­ga. Mo­žda je ipak još za­slu­žni­ji Zul­fi­kar­pa­šić, ko­a­u­tor Be­o­grad­skog spo­ra­zu­ma, ko­ji je to­kom ra­ta in­kog­ni­to do­šao u Be­o­grad na sa­u­če­šće Đi­la­su po­vo­dom smr­ti su­pru­ge i su­sreo se sa Mi­lo­še­vi­ćem.

Iako na­vo­di da svi iran­ski zva­nič­ni­ci pri­li­kom bo­rav­ka u Sa­ra­je­vu, van pro­to­ko­la, na­vra­ća­ju u Us­ti­ko­li­nu, Av­dić zna­ko­vi­tu šut­nju na is­pra­ća­ju Ha­dži­je na­iv­no tu­ma­či pu­kim za­bo­ra­vom: „Ha­san je umro još pre pet go­di­na, a Ha­lid za­šao u du­bo­ku sta­rost ...” Ha­dži­ja Ha­lid pre­se­lio se na Ahi­ret u ne­va­kat, u vre­me ame­rič­ko-izra­el­ske in­ter­ven­ci­je, ka­da su se „ma­li per­zi­jan­ci” u Bo­sni na­šli pod bud­nim okom ame­rič­kih i izra­el­skih slu­žbi. To što su se pri­ću­ta­li ne zna­či da Ha­lid, od­no­sno Ha­san ni­su pri­pre­mi­li na­sled­ni­ke, a taj mo­že da bu­de i ne­ki da­ji­đić, ami­đić, te­tić, zet i nje­go­vi, i pod ko zna ko­jim pre­zi­me­nom. Tre­ba­lo bi za­vi­ri­ti u Čen­gi­ća ku­lu u Us­ti­ko­li­ni i iš­či­ta­ti ime­na na ni­ša­ni­ma po pri­vat­nom po­ro­dič­nom me­zar­ju. A kod mu­sli­ma­na je fe­u­dal­ni ne­po­ti­zam bio nor­mal­na po­ja­va pri­hva­će­na i od ko­mu­ni­sta: u SR BiH su se nad­me­ta­li po­ro­dič­ni kla­no­vi Po­zde­ra­ca (Ha­ki­ja, Ham­di­ja, Sa­kib ...) i Di­zda­re­vi­ća (Ni­jaz, Fa­ik, Ra­if), a kre­nu­lo je po­zi­va­njem na za­slu­ge Nu­ri­je Po­zder­ca i Zi­je Di­zda­re­vi­ća.

Na po­čet­ku ra­ta u BiH Iran je tro­ško­ve Ali­ji­ne oru­ža­ne bor­be za dža­ma­hi­ri­ju zva­nič­no uklju­čio u dr­žav­ni bu­džet, zbor­no me­sto za tran­sfer mu­dža­he­di­na u Bo­snu bio je Te­he­ran. Na kra­ju ra­ta SAD su zbog za­o­sta­lih iran­skih te­ro­ri­stič­kih kam­po­va Ha­sa­na traj­no po­me­ri­li iz vla­sti na po­slo­ve u SDA i Ri­ja­se­tu, a Ali­ja se dis­kret­no po­vu­kao u pre­vre­me­nu pen­zi­ju. Ha­dži­je Ha­li­da ni­je bi­lo ni na Sa­ra­jev­skom pro­ce­su, ni­je ga bi­lo ni me­đu ge­ne­ra­li­ma u Ha­gu, ni­ti je sme­njen zbog iran­ske ve­ze. Nje­go­vi na­lo­zi su bi­li usme­ni, na uho u Us­ti­ko­li­ni ili po ku­ri­ru da ne bi osta­vi­li tra­go­ve, a pi­sme­nost mu ni­je bi­la ja­ča stra­na i su­vi­šna za li­je­nog mli­na­ra.

Na­su­prot ovom op­skur­nom dru­štvu po­ro­dič­nih kla­no­va, ro­bi­ja­ške hal­ke, islam­skih fa­na­ti­ka, pro­vin­cij­skih fe­u­da­la­ca, ko­ji su po­ti­sli se­ku­lar­ne na­ci­o­na­li­ste i pre­ve­li mu­sli­man­ski na­rod že­dan pre­ko vo­de, na če­lu srp­skog na­ci­o­nal­nog po­kre­ta u BiH bi­li su psi­hi­ja­tar i pe­snik Ka­ra­džić, uni­ver­zi­tet­ski pro­fe­so­ri Ko­lje­vić i Plav­ši­će­va, aka­de­mi­ci Ek­me­čić i Le­o­vac. Za­što je Za­pad po­dr­žao pr­ve pro­tiv dru­gih, za­klju­či­te sa­mi!

*Pro­fe­sor

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista

Komentari1
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

sloba car
Ovo treba svako da pročita i dobro razmisli.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.