Utorak, 07.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Zemlja koja čuva svoje

Zemlja koja čuva svoje

Ibro Ibra­hi­mo­vić*

Uoči sva­kih iz­bo­ra zdrav­stvo i obra­zo­va­nje do­đu na pr­vo me­sto po­li­tič­kih pro­gra­ma. Sva­ka li­sta ih po­mi­nje, sva­ka ih sta­vlja u na­slov. A on­da, čim iz­bo­ri pro­đu, raz­go­vor se vra­ti na in­fra­struk­tu­ru, in­ve­sti­ci­je i bu­džet­ske stav­ke. Ne za­to što ni­ko ni­je imao ozbilj­nu na­me­ru, već za­to što se ret­ko po­sta­vlja su­štin­sko pi­ta­nje: za­što ti si­ste­mi gu­be lju­de i šta za­i­sta mo­ra da se pro­me­ni da bi ih za­dr­ža­li. Uobi­ča­je­no ob­ja­šnje­nje gla­si da je uzrok ni­zak stan­dard. I taj uzrok je re­a­lan. Ali ni­je do­vo­ljan.

Ne­mač­ka go­di­na­ma be­le­ži ozbi­ljan ma­njak na­stav­ni­ka, upr­kos pla­ta­ma ko­je su vi­še­stru­ko ve­će od srp­skih. Austri­ja i Ho­lan­di­ja su­o­ča­va­ju se s de­fi­ci­tom me­di­cin­skog oso­blja i po­red si­ste­ma ko­ji se de­ce­ni­ja­ma sma­tra­ju pri­me­rom efi­ka­sno­sti. Ana­li­ze OECD-a do­sled­no po­ka­zu­ju da ne­do­sta­tak ka­dro­va u obra­zo­va­nju i zdrav­stvu po­ga­đa raz­vi­je­na dru­štva bez ob­zi­ra na vi­si­nu za­ra­da. Ka­da isti pro­blem ima­ju i bo­ga­te i si­ro­ma­šne ze­mlje, ob­ja­šnje­nje ko­je se za­u­sta­vlja na nov­cu pre­sta­je da bu­de pot­pu­no. Pro­me­nio se, pre sve­ga, po­lo­žaj tih pro­fe­si­ja u dru­štvu.

Pre dva­de­set go­di­na, na­stav­nik je u se­lu bio dru­gi po uti­ca­ju po­sle sve­šte­ni­ka. Le­kar je bio čo­vek ko­me se ve­ru­je na reč. Da­nas ro­di­telj do­la­zi na ro­di­telj­ski sa­sta­nak uve­ren da je ško­la ser­vis ko­ji du­gu­je, a ne za­jed­ni­ca ko­ja gra­di. Sta­tus pro­fe­si­je ni­je pao sam od se­be. Sru­šen je, i to ne zbog pla­te, već zbog kul­tu­re u ko­joj su zna­nje i zdra­vlje po­sta­li ro­ba. Raz­go­va­rao sam ne­dav­no s pri­ja­te­ljem ko­ji za sve pro­ble­me u obra­zo­va­nju i zdrav­stvu kri­vi is­klju­či­vo dr­ža­vu i in­sti­tu­ci­je. Pa i od­go­vor­nost za vas­pi­ta­nje sop­stve­nog de­te­ta, ka­že, pa­da na ško­lu. Taj stav ni­je sa­mo po­gre­šan – on je deo pro­ble­ma. Na­stav­nik ne mo­že da za­dr­ži auto­ri­tet u uči­o­ni­ci dok ro­di­telj do­la­zi s uve­re­njem da ško­la du­gu­je, a ne da za­jed­no gra­de.

Na­stav­nik da­nas ula­zi u uči­o­ni­cu s mno­go vi­še oba­ve­za, a mno­go ma­nje auto­ri­te­ta ne­go pre dve de­ce­ni­je. Le­kar ra­di u si­ste­mu ko­ji od nje­ga tra­ži sve ve­ću pro­duk­tiv­nost, a isto­vre­me­no mu pru­ža sve ma­nje za­šti­te kad stva­ri po­đu po zlu. Me­di­cin­ska se­stra je stub sva­ko­dnev­nog funk­ci­o­ni­sa­nja zdrav­stve­nog si­ste­ma i ujed­no nje­gov naj­ne­vi­dlji­vi­ji deo. Kad pro­fe­si­ja iz­gu­bi dru­štve­ni sta­tus, no­vac je mo­že za­dr­ža­ti krat­ko. Na du­ge sta­ze od­la­ze i oni ko­ji su osta­li zbog po­zi­va.

Sr­bi­ja, uz to, no­si te­ret ko­ji Za­pad­na Evro­pa ne no­si u is­toj me­ri. Ta­mo od­la­zak do­ma­ćih struč­nja­ka de­li­mič­no na­dok­na­đu­je pri­liv obra­zo­va­nih ka­dro­va iz ze­ma­lja ni­žeg stan­dar­da. Kod nas te kom­pen­za­ci­je ne­ma. Sva­ki le­kar ko­ji ode i sva­ki na­stav­nik ko­ji pro­fe­si­ju za­me­ni ne­čim is­pla­ti­vi­jim osta­vlja­ju pra­zni­nu ko­ju je te­ško po­pu­ni­ti. Ali ta pra­zni­na ni­je sa­mo ka­drov­ska. Ona me­nja ono što gra­đa­ni ose­ća­ju pre­ma sop­stve­noj dr­ža­vi. Čo­vek ne do­no­si od­lu­ku o ostan­ku ili od­la­sku sa­mo na osno­vu pla­te. Do­no­si je i na osno­vu to­ga da li mo­že da le­či svo­je de­te u bol­ni­ci ko­joj ve­ru­je i da li mo­že da ga po­ša­lje u ško­lu u ko­joj zna da će bi­ti bez­bed­no i obra­zo­va­no. Obra­zov­ni i zdrav­stve­ni si­stem ni­su sa­mo jav­ne slu­žbe. Oni su okvir unu­tar ko­jeg po­ro­di­ca pro­ce­nju­je da li ima bu­duć­nost ta­mo gde ži­vi.

Kad taj okvir poč­ne da kle­ca, de­mo­graf­ska po­li­ti­ka po­sta­je ap­strakt­na, jer ne po­sto­ji me­ra na­ta­li­te­ta ko­ja mo­že da na­do­me­sti gu­bi­tak po­ve­re­nja u in­sti­tu­ci­je. U tom kon­tek­stu do­bi­ja­ju po­seb­no zna­če­nje na­ja­ve da će Sr­bi­ja po­ja­ča­ti ula­ga­nje u do­mo­ve zdra­vlja i ško­le. U tre­nut­ku kad se svet pre­gru­pi­še i kad su to­ko­vi obra­zo­va­nih ka­dro­va po­sta­li deo ge­o­po­li­tič­ke ra­ču­ni­ce, ze­mlja ko­ja ču­va sop­stve­ne le­ka­re i na­stav­ni­ke ču­va i sop­stve­nu stra­te­šku auto­no­mi­ju. Za­vi­snost od uvo­za struč­nja­ka ni­je ni­šta ma­nje opa­sna od za­vi­sno­sti od uvo­za ener­gi­je.

Sr­bi­ja je već kre­nu­la tim pu­tem. Pla­te u pro­sve­ti i zdrav­stvu u pret­hod­nom pe­ri­o­du po­ve­ća­va­ne su u vi­še na­vra­ta, ko­e­fi­ci­jen­ti su ko­ri­go­va­ni, a pre­go­vo­ri sa sin­di­ka­ti­ma na­sta­vlje­ni. To ni­su ko­nač­ne me­re i ni­ko ra­zu­man ne bi tvr­dio da je­su. Ali je­su sig­nal da dr­ža­va raz­u­me gde le­ži stvar­ni pro­blem i da od­go­vor ne tra­ži sa­mo u bu­džet­skim stav­ka­ma, već i u vred­no­va­nju sa­mih pro­fe­si­ja. Raz­li­ka iz­me­đu te dve stva­ri ni­je se­man­tič­ka. Si­stem ko­ji po­di­že pla­tu, a ne me­nja sta­tus pro­fe­si­je, re­ša­va simp­tom. Si­stem ko­ji re­ša­va obo­je gra­di osno­vu.

Za­to ula­ga­nje u te pro­fe­si­je ni­je so­ci­jal­na po­li­ti­ka u uskom smi­slu. To je dr­žav­na in­ve­sti­ci­ja s naj­du­go­roč­ni­jim po­vra­tom. Ze­mlja ko­ja uspe da za­dr­ži do­brog na­stav­ni­ka u ma­loj ško­li i is­ku­snog le­ka­ra u re­gi­o­nal­noj bol­ni­ci ni­je sa­mo hu­ma­na. Ona je i stra­te­ški mu­dra, jer ču­va ono što se ne mo­že ni uve­sti ni po­zaj­mi­ti, po­ve­re­nje sop­stve­nih gra­đa­na u sop­stve­ne in­sti­tu­ci­je. Ali deo od­go­vor­no­sti je i na svi­ma na­ma. Sva­ki put kad ro­di­telj na­stav­ni­ka tre­ti­ra kao ser­vis, kad pa­ci­jent le­ka­ra gle­da sa sum­njom pre ne­go sa po­ve­re­njem, ka­da dru­štvo zna­nje sve­de na ro­bu, mi sa­mi uru­ša­va­mo te­me­lje ko­je od dr­ža­ve tra­ži­mo da gra­di. Dr­ža­va mo­že da po­sta­vi uslo­ve. Kul­tu­ru po­što­va­nja gra­de gra­đa­ni.

Dr­ža­va mo­že da gra­di pu­te­ve i fa­bri­ke, i tre­ba da ih gra­di. Sr­bi­ja to i do­ka­zu­je. Ali po­red sva­kog auto-pu­ta mo­ra da sto­ji ško­la u ko­joj de­te ima na­stav­ni­ka ko­ji osta­je i bol­ni­ca u ko­joj pa­ci­jent zna da će bi­ti zbri­nut. In­fra­struk­tu­ra se gra­di br­zo. Ka­dar se gra­di ge­ne­ra­ci­ja­ma, a gu­bi za jed­nu. Pro­fe­si­je ko­je ču­va­ju zna­nje i zdra­vlje ni­su tro­šak ko­ji dr­ža­va pod­no­si. One su ka­pi­tal ko­ji dr­ža­vu odr­ža­va. Jer ze­mlja ko­ja iz­gu­bi svo­je na­stav­ni­ke i le­ka­re ne gu­bi sa­mo rad­na me­sta, već gu­bi spo­sob­nost da ve­ru­je u sop­stve­nu bu­duć­nost.

*Sa­vet­nik pot­pred­sed­ni­ka Vla­de i član Pred­sed­ni­štva SPS-a

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.