Obućar na vespi
Na radnji krupna ćirilična slova „OBUĆAR”. Kad smo otvorili vrata odmah se osetio miris kože koji izbija iz nabacanih ženskih i muških cipela, napuklih odbojkaških i košarkaških lopti, iz naslaganih ženskih tašni koje čekaju štepovanje, krpljenje i lepljenje...
Sa šilom u ruci, zagledan u đon, za niskim stolom sedi Bratislav Milosavljević Bata, najstariji kruševački obućar, koga se ovde još sećaju i kao motocikliste, fudbalera „Napretka”, gimnastičara, odbojkaša i trenera srpskoligaša „Kruševac – put”. Bivši obućar na motoru, od 1991. godine prešao je na sporovozniju vespu. Skoro svakodnevno se provoza gradskim ulicama.
Sedamdeset je osma godina života, pa je mnogo životnih epizoda pretočeno u uspomene na papiru: novinske isečke, fotografije, diplome i priznanja koji su, uramljeni i neuramljeni, svuda po zidovima radnjice. Na zidu je i grupna fotografija prve višestranačke vlade Kruševca, na kojoj ponosito stoji i naš domaćin.
Šta ste bili u toj vladi, pitamo?
– Ništa, kaže. Član. Predstavnik zanatstva i male privrede. To sam bio.
Jeste uspeli da uradite nešto za zanatlije?
– Ništa. Predložen sam u vladu kao ugledni građanin Kruševca. Onako, da me iskoriste.
„Majstorica” kraj Tita
Majstorska obućarska diploma datira iz 1956. godine. Okačena je nešto niže od Titovog portreta. Od novijih fotografija u boji izdvaja se ona na kojoj se naš sagovornik vidi u društvu poznatih odbojkaških reprezentativaca Tanaskovića i Brđevića.
(/slika2)– Nekada je sport bio za mangupe. Moji majka i otac hteli su da me „ubiju” što igram loptu, a današnji roditelji vide da fudbal donosi novac, pa mi stalno donose lopte da krpim, misle da će im deca jednog dana zaraditi velike pare. E, nije to lako – kaže Bratislav.
Zanat je učio u zadruzi, a ne kod oca, takođe obućara. Bio je, kaže, nezavisan. Tada je bilo potrebno nekoliko godina da se postane obućar, a danas je, tvrdi, dovoljno platiti porez i – eto, odmah si majstor.
Smatra da je možda i najstariji obućar u Srbiji. U Kruševcu ih ima još samo dvojica, ali su za njega – novajlije. Milosavljević je odavno u penziji, ali 15.000 nije dovoljno za život. Zato nastavlja da radi. Supruga je radila kao nastavnik, imaju dve ćerke, tri unuke i tri unuka.
Lepo, kažemo. Lepo, odgovara, ali svi traže lovu.
„Deca pošla svojim putem, al’ se na moj put vratila!”
Obućarski?
– Ma jok, jedna ćerka mi je arhitekta, posle 23 godine službe ostala bez posla, sad joj opet pomažem, i njoj i deci...
Bata Šucina sveska
Kako ide zanat?
– Slabo. Kineska konkurencija: prodaju cipele za ništa! Ali, ne žalim se, zaradio sam. I ja sam bio sirotinja. Stekao sam za normalan život, decu izveo na put. Nego je gadno što niko neće da radi ovaj zanat posle mene – kaže majstor Bratislav, gledajući u svoj alat, materijal i radnju koji će ostati iza njega.
Seća se da je nekada ne samo popravljao, već i pravio cipele. Eh, kakve su to šimike bile! Mnogi kruševački mangupi se još sa uzdahom sećaju tog vremena, kad je Bata Šuca, kako su ga zvali, narudžbine upisivao u svesku, a oni čekali dan da zakorače na gradsku štraftu s onako oštrim špicevima i visokim đonom.
– Pravio sam evropske cipele – hvali se Bratislav, dok dve mlađe mušterije sve nervoznije čekaju kraj ovog našeg razgovora.
„Šta si 'teo, cipele? Pa 'ajd, ulazi!”
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


